TESANJ.NET stranica grada
PUT HADŽIJA
Bože, kako se u nekim specifičnim životnim okolnostima i posebnim mentalni raspoloženima mogu isprepletati snovi i java, pa vam se učini da sanjate javu i zivite san!
Meni se to često dešavalo u djetinjstvu, ali ponekad mi se to desi i sada kada se nađem u posebnim okolnostima. Obično se to u djetinjstvu odvijalo ovako: gledam kroz prozor rodne kuce prema Donjoj čaršiji dok grad tone u sumrak. Stara gradina se utapa u mehku pomrčinu i sve više djeluje kao sjenka. Vide joj se jasno konture starih kula zahvaljujući nebeskom rumenilu koje se gasi i iščezava u njenoj pozadini. Uskoro ce nestati i posljednji zrak dnevne svjetlosti a na nebeskom baldahinu koji nas nježno prekriva zaiskrit ce zvjezde. Bezbrojno mnogo iskričavih zvijezda koje žmirkaju i namiguju. Tada pocinju da se bude moji snovi u javi. Osjećam mirise, zvukove i glasove kasnog predvečerja, svjestan sam svih detalja koji me okružuju, ali mi to ne smeta da letim tamo gdje nikad nisam bio i da živim svoje uzbudljive, drage snove na javi.
Skoro cijeli dan sam proveo sa Sedžadom Sedžom Šeremetom. Njegov i moj babo rade na istom poslu u Srezu, a mi smo već dugo najbolji prijatelji. Svaki dan smo zajedno na kupanju, u ribolovu, u tuđem voću ili se, kao danas, igramo i istražujemo mračne i memlive kule i odaje na Staroj gradini. Ja usput pazim na koze, Zlatku i Sjanku, ali nam to ne smeta da pustimo mašti na volju i da zavirimo u svaki kutak tajnovite Stare gradine. U njoj smo se uvijek osjećali posebno.
Jata šišmiša koji uobičajno vise na stropovima mračnih kazamata, rasplamsava nam maštu i vraća nas u neka davna uzbudljiva vremena, kada su se ovdje dovodili sužnjevi odigavali dramatični događaji. Danas se, međutim, dogodilo nešto neobično. Prevrčući kamenje, ispod jedne ploče, našao sam stari pištolj “kolutaš”, kome je nedostajao kolut sa mecima. Moja djetinja mašta odmah je proradila.
Učinilo mi se da sam na tragu zakopanog blaga o kome mi je pripovjedao tetak Ibro. “Slušao sam još kao dijete priče starijih ljudi o zakopanom blagu na Staroj gradini!…”- govorio bi nadahnuto, kao opijen starim tešanjskim pričama i legendama. Zatim bi se obavezno vrčao Šeherzadinim pričama iz “1001 noći”.
Njegovo živopisno pripovjedanje Šeherzadinih priča s naglašavanjem bitnih detalja o pustinjskim razbojnicima i trgovačkim karavanama, hanovima i musafirhanama, bučnim gradskim tržnicama i trgovačkim magazama, ojađenim robovima i dramatičnim ljudskim sudbinama, često sam na neki čudan način poistovječivao sa Tešnjem i prohujalim vremenima koja su u njemu ostavila bezbrojene biljege i tragove. Kao da ta energija iz davno oteklih vremena još živi u njemu!
Zahvaljujući tim sretnim, gotovo bajkovitim, vremenima života u Tešnju, u meni se s vremenom budila i sazrijevala ljubav prema neobičnim putovanjima i istraživanjima egzotičnog Orijenta. Jedno vrijeme, sedamdesetih godina, znao sam po nekoliko puta godišnje odlaziti u zemlje Bliskog i Srednjeg istoka i kao opčinjen obilaziti najstarije arheološke ostatke i napajati se uzbudljivim pričama i legendama o narodima i civilizacijama ovog podneblja o kojima govore i svete knjige Stari zavjet, Biblija i Kur'an. Doživljavao sam to kao ulazak u jedinstveni svijet prošlosti, koji se na neki čudan način prelivao i prožimao sa prošlošću i životom u mom rodnom gradu.
Jedne noći, na sijelu sa tetkom i tetkom pričalo se o dugom i tegobnom putovanju na hadž, koji je iz naših krajeva vodio do Port Saida, pa preko Egipta, Sinaja i Jordana. Putovanje je trajalo blizu dvije godine a oni koji su imali srece da se sa hadža vrate u Bosnu pričali su o čudesnim predjelima kroz koje su prolazili karavanskim putem do svetih mjesta. “Naš djed” – pričao je babo – “jedan je od rijetkih hadžija koji se nakon dvije godine kući vratio živ i zdrav. Putovao je na kamili kroz pustinje, ali se uvijek najviše sjećao Hegre, grada isklesanog u kamenu kroz koji se ne prolazi noću, jer Hegru nastanjuju džini i prikaze!… Zaklinjao se da takvo čudo u životu nije vidio!…”
Hegra!
Slušao sam tu priču bezbroj puta od tešanjskih hadžija i mnogo kasnije, dok sam putovao zemljama Bliskog i Srednjeg istoka. I uvijek je nanovo u meni budila sjećanja na djetinjstvu u Tešnju i burne znatiželje i pitanja – gdje je ta Hegra o kojoj kazuju kur'anske i biblijske legende; otkud u njenim kamenim njedrima fantomi i duhovi; šta se dogodilo s najbogatijem gradom na prastarom karavanskom putu od Akabe (Aqabah) i Petre do svetih mjesta Meke i Medine; gdje nestadoše svi tibrojni pustinjski karavansaraji i musafirhane i šta se zbilo sa tolikim zlatom, svilom i kadifom, sedefom i biserima, mirođijama i miomirisnim smolama koje su donosili bogati trgovački karavani? Šta se desilo s gradom uklesanom u kamenu, kojeg je podigao Boži poslanik Salih a.s., najčuvenijom pustinjskom lukom u bespuću arabijske pustinje Hedžaz?!…
Bujice misli i pitanja ni ove noći ne daju mi da utonem u san dok ležim umoran pod šatorom u jednom od kanjona jordanske pustinje Vadi Rum (Wadi Rum), na putu između drevne Petre i Madain Salih (Madein Saleh), kako su od pamtivijeka hodočasnici u sveti grad Meku (Mecca), nazivali Hegru.
Zanočio sam ovdje, u nesvakidašnjem ambijentu poznatom još od vremena Lorensa od Arabije, da bih se divio jedinstvenim zalascima sunca i da bih upijao u sebe svu raskoš kolorita pustinjskog sutona. Najava noći, ovdje, započinje fantastičnim plesom sjenki najčudesnijih oblika, koje se tokom dana jedva naziru ispod visokih sažeglih granitnih stijena, nasumice razbacanih među hiljadugodišnjim pješčanim dinama. Sunce nestaje u zlačanom rumenilu zapadnog obzorja, a sasušene stijene stare koliko i vrijeme mijenjaju nijanse boja kao pod kistom nekog francuskog impresioniste. Noć će donijeti neobične šumove nalik mističnom mrmoljenju i prigušenom pucketanju. Kažu, to Vadi Rum započinje svoju noćnu simfoniju!
Ali ove noći moje misli su u Hegri i ponovo preslušavam priču koju sam prvi put čuo, davno u rodnom Tešnju…
Prije stotinu i više godina, u jednoj prljavoj kafani u Amanu (Amman), koji je tada bio pod Osmanlijama, jedna je grupa hodočasnika (možda baš iz Bosne!) na putu za Meku pričala je o tajanstvenom gradu utonulom u pustinjski pijesak, koji je isklesan u stijenama i koga već stoljećima nastanjuju duhovi. Govorili su da je smješten na putu što iz Tabuka vodi u Medinu, u srcu pustinje Hedžaz (Heggiaz, al-Higaz), i da se zove Madain Salih. Po svojoj arhitekturi, kazivali su, ličio je na Petru, koju su mnogi hodočasnici poznavali, jer je bila tu, u neposrednoj blizini mjesta zvanog “Mojsijev izvor”, gdje su se najčešće odmarali karavani umorni od dugih iscrplkujućih putovanja.
Daleka Petra, u izvjesnom smislu, bila je poznata Europljanima hiljadu godina, još od vremena kada su krstaši gramzivog grofa od Flandrije Baldina Petog (1012. – 1067.) tamo podigli dvije utvrde da bi kontrolirali prolazak trgovačkih karavana što su sa dalekih prostora Azije i Arabije pristizali umornim karavanskim putevima svile i tamjana. Ali krstaši, grubi franački i švapski konjanici, Petru ustvari, nikada nisu vidjeli i nijedna kronika tog vremena o njoj ništa ne govori. Petra je za njih bila neka vrsta orijentalne fatamorgane, upakovane u frazu “La Pierre du Desert” (‘Pustinjski kamen’) i mogla je biti bilo koji stjenoviti i neprijateljski lokalitet, pored Mojsijeve doline (Wadi Musa), značajne po nepresušnim izvorima vode, koja je prema biblijskim legendama šiknula iz ruku proroka Jehovinog reda.
Petra će, u punom značenju te riječi, biti otkrivena mnogo kasnije, tek 1812. godine, i to zaslugom švicarskog hodoljupca, geografa i orijentaliste Johana Ludviga Burkharda (Johann Ludwig Burckhardt – 1784.-1817.). U kafani amanskog suka, umotan u bijelu galabiju sa klasičnom arapskom šorom (shora) na glavi koja mu je padala široko preko ramena, među bogobojaznim hodočasnicima se nalazio i jedan trgovac iz Damaska. Govorio je savršenoj arapski, i sa velikim interesovanja upijao priče o fantomskom gradu izgubljenom u arapskoj pustinji, devetsto kilometara daleko od Petre. Trgovac je bio prerušeni Čarls Montagu Dafti (Charles Montagu – 1714 – 1715), engleski pjesnik i istraživać iz Safoka, koji je već dugo vremena bio na tragu grada nestalog prije osamnaest stoljeća.
U Aman je pristigao iz Kaira i nizom prerušavanja pretvorio se u snishodljivog hodočasnika iz Eirije, koji je krenuo da obavi hadž u svetom gradu Meki. Savršeno se uklapao u društvo hodočasnika prikrivajući ispod širokog ogrtača kompas, guščija pera za pisanje, mastionicu, termometar, instrument od kojeg se nije odvajao kako bi mjerio temperaturu. Naveče bi se “pobožni muslimanski vjernik” povlačio iz društva da bi se navodno molio i čitao Kur'an. Bio je to zapravo izgovor da bi vodio svoj putni dnevnik i iscrtavao skice i profile krajeva kroz koje je prohodio – budući zvanični “priručnik za pomorce, istraživače i arheologe”.
Nakon dugog pješačenja kroz zemlje starih biblijskih naroda Edomita i Moabita, Defti je konačno stigao do Petre u kojoj ga je očarala kristalna ljepota Al Khazneha, fascinantne grobice uklesane u ružičastoj stijeni, za koje je jedan nadahnuti arapski pjesnik napisao:. “Takvo čudo ne možete naći nigdje na svijetu! Grad crven kao ruža, a neznato mlađi od samog vremena…”
Odatle je preko Harata stigao do prostrane pustinjske visoravni na kojoj su se izdizali kameni tornjevi nesvakidašnjih veličina i oblika. Neki su bili isklesani u kolosalne portale ukrašene lavovima, zmijama, orlovima, sfingama i čudnim maskama. Tako se Dafti našao u “gradu Božijeg poslanika Saliha” Madain Salihu, koji odgovara antičkoj Hegri, izgubjenom gradu, o kome se govori u XV suri Kur'ana Al-Hidžr:
“…I stanovnici Hidžra su poslanike lažnim smatrali, a Mi smo im dokaze Naše bili dali, ali su oni od njih glave okrenuli. Oni su kuće u brdima klesali, vjerujući da su sigurni, pa i njih u svitanje strašan glas zadesii ne bijaše im ni od kakve koristi bogatstvo što su bili stekli…”
Obilazeći stijene u navodnoj potrazi za mjestom molitve, Dafti je pravio skice veličanstvenih spomenika, kopirao poruke i epitafe i precizno crtao mapu cjelokupne arheološke zone za knjigu “Putovanja kroz arabijsku pustinju”, koju je završio 1887. godine. Ta knjiga će dugo vremena biti ključno djelo za sve ekspedicije i engleske putnike s kraja 18. i početka 19. stoljeća, koji su hrlili prema mističnoj Mezopotamiji i dalje, prema tajanstvenim zemljama i gradovima Arabije Feniks – Sretne Arabije!
Hegra, druga Petra u pustinji Hedžaz , bila je najznačajnija postaja na karavanskom putu začina i tamjana iz daleke Arabije. U Bibliji od Ezekijela i Izaije se pominje po rakošnoj odjeći i bogastvu njenih stanovnika koji su trgovali zlatom, biserima, merdžanima, sedefom, slonovačom, začinima i miomirisnim smolama. U Hegri su živili Nabatejci. Pošto su prestali biti nomadi, posvetili su se poljoprivredi, obrađujući terasasto plodno tlo i gradeći kanale za navodnjavanje.
Hegra je u cjelosti bila izgrađena od kamena. Osim ruševina hrama sa velikim kružnim bazenom za molitveno pranje, do današnjih dana se sačuvala nekropola, sa grobovima na kojima dominiraju poprilično oštećeni reljefi. U pustošnoj ravnici što se prostire niže, među ruševinama, pronađeni su bezbrojni tučkovi i avani, što svjedoči o razvijenoj industriji začina i smola.
Položaj Petre, skrivene i sigurne među Mojsijevim planinama, obezbjeđivao je sigurno spremišta za robu što je pristizala karavanama iz Azije, sa juga Arabije ili iz luka u Akabskom zalivu. Zahvaljujući tome Nabate jci su postali vlasnici najvećeg bogatstva u antičkom svijetu. Stvorili su čudesno carstva u kome su, kako svjedoči grčki historičar, geograf i filozof Strabon (63/64. g.p.n.e. – 24. g.n.e.), “kažnjavani oni koji bi izgubili svoje bogatstvo a nagrađivani oni koji bi ga uvečavali”. Zbog toga su se Nabatejci žestoko borili protiv močne armade Aleksandra Velikog, a u vrijeme makedonske dinastije Seleukida (312. p.n.e. – 64. p.n.e), proširili su svoju moć sve do Damaska.
Mora da je Hegra živila u punoj dinamici nešto više od sedamdeset godina a onda, malo po malo, bivala je napuštana u vrijeme kada su Rimljani, započeli transport začina i tamjana, bisera i sedeefa velikim lađama koje su trgovale direktno od Adena, duž obale Crvenog mora, pa sve do Akabe i na taj način obesmislili dugi i skupi pustinjski karavanski sistem koji se odvijao na putu dugom dužem od 2000 kilometara i koji je imao preko šezdeset carina, staništa i karavansaraja.
S obzirom na udaljenost od modernih komunikacija i usamljenost lokaliteta, u kome do danas gotovo da ništa nije ostalo od silnog bogastva i sjaja, u Hagri nema mnogo znatiželjnika i posjetilaca. Do nje dolaze još samo divanije ili hodoljupci rođeni u Tešnju i poslani da spoznaju svijet kakav ga je Bog ljudima darovao. Nema u Hagri više ni traga o karavanima kojima su do svetih mjesta stizale glamočke i tešanjske hadžćije. Nije ni čudo, jer Saudijci ne gledaju blagonaklono na potencijalnu najezdu zainteresiranih turista, ma odakle dolazili, u mjesto kroz koje je prošao Božiji poslanik Nematullah Salehi Nedžef Abadi.
Legendrani hadžijski put još se i danas djelomično vidi kao tanušni trag otisnut u pustinji Hedžaz. Nasuprot Petre koja je smještena u dolini, u Hegri su brojne stjene pješčanika usamljene i razbacane usred pustinje. U njima su uklesane fasade i grobnice izuzetne ljepote. Tu se nalazi i kameni masiv zvani Gebel Etlib, jedinstveni labirint hodnika, u kojem je uklesana velika soba (možda mjesto za molitvu), a po zidovima stoje brojni mali obelisci u grupama po tri ili dva ili usamijeni, predstavljajući božanstva koja navodno sadržavaju nefs – dušu umrlog!
Ispred Gebel Etliba, na zapadu, diže se brdo Kasr el Bint visoko šezdeset metara i dugo nešto više od dvije stotine na čijim se zidovima od pješčanika, nižu fasade 23 groba-palate, neki izuzetnih proporcija. Poput ostalih grobova iz Hegre i njih su početkom pršlog stoljeća proučavali dvojica francuskih epigrafista i etnologa – dominikanski sveštenici Antonin Žosan (Antonin Jaussens, 1871. – 1962.) i Anton Rafael Savinjak (Antoine Raphaël Savignac, 1874 – 1951.), koji su napravili iscrpnu fotodokumentaciju epigrafa i nacrtali arheološku kartu cijele zone. Brijeg o kojem je riječ liči na velikog kita od pješčanika.Tako su ga nacrtali sveštenici. Grobove karakteriziraju dobro očuvane stepenici koji idu uporedo sa nadzidom. Portal nadvisuje zabat na kojem se miješaju grčki i rimski motivi a ukrašen je zmijama maskama i vazama, orlovima ili sfingama. Kroz njega se ulazi u pogrebnu dvoranu u čijim su zidovima izdubljene grube uklesane niše.
Na svim fasadama zabilježeno je ime pokojnika i sva sila prokletstava, prijetnji i kazni za one koji oskrnave grob. Drugi, stariji grobovi mnogo su ljepši i preciznije urađeni, suženi su prema vrhu i pridržavaju na vrhu niz čipkastih asirskih zupčanih kruništa nerjetko postavljenih u dvojnom redu. Kao neko pravilo, uočljiv je kontrast između veličanstveno urađenih fasada i jednostavnosti i siromaštva unutrašnjosti podzemnih grobnica što jasno pokazuje koliko je naručitelju bilo važno da ostavi utisak, jer su u tim davno prohujalim i zaboravljenim vremenima grobovi na neki način predstavljali statusne simbole osoba, koje su na Bolji svijet odlazile bogate, ugledne i močne.
Nesumnjivo, nimalo nije slučajno što raskošni grobovi u dugom nizu, isklesani u stijenama koje djeluju kao da su spuštene s neba, podsjećaju na niz prelijepih palata podignutih u jednoj bajkovitoj gradskoj aveniji. Učinjeno je to s namjerom da bi se velebnim grobnicama mogli diviti trgovci i musafiri iz brojnih karavanseraja u gradu i da bi stekli utisak da je Hegra mjesto koje pruža šansu da se obogate. Na žalost, od njih, od gradskih zidina, brojnih trgovki i karavansaraja, raskošnih građevina i palata, kso i nepreglednim šatorskih bduinskih naselja, do današnjeg dana nije ostalo ništa. Zašto se tako zbilo znaju samo prohujala vremena i česte pješčane oluje pustinje Hedžaz.
Pored impresivnih građevina, Hegra je bila i veliki logor šatora o kojima se govori u 16. kur'anskoj suri o Al-Nahl – Pčela:
“…Allah vam daje da u kućama svojim stanujete i daje vam od koža stoke šatore koje lahko nosite kad na put idete i kad konačite, a od vune njihove i dlake njihove i kostrijeti njihove prostriku i korisne stvari, sve dok se ne istroše…”
Zbog toga je Božiji poslanik Muhammed, kada je prošao kroz Hegru, u vrijeme rata protiv Tebuka, videći velike fasado,napuštene stoljećima, prosuo svoj bijes na stanovnike koji “kopaju kuće u planinama i ponose se svojom vještinom”. Jer je on, siromašni nomad sa kamilom i šatorom, u iščekivanju Objave , smatrao je grobnice velikim palatama podignutim iz ljudske objesti. Nije znao da su stanovnici Hegre već odavno pokojnici i da leže u kamenim nišama zbog toga što žarki pustinjski vjetar, “ne ostavlja ništa na što se sruči i sve pred sobom pretvara u pepeo”.
Neki grobovi u Hegri ostali su nedovršeni, očiti dokaz da je ovaj bogati grad naglo doživio svoj suton. Za razliku od Petre, ovdje svi grobovi potpisani imenima klesara, koji su prema nepisanoj tradiciji zanat prenosili sa oca na sina. Tako su u kamenu ostala zabilježena sva imena starih umjetnika. Stepenice, kapiteli, vijenci, još uvijek nose sasvim jasne otiske pijuka i dlijeta različitog tipa i veličine a brazde koje su ostavili ukazuju se kao dijagonalni uklesani žljebovi, poredani često paralelno da bi olakšali rad na fasadama i stvorili značajan arhitektonski efekat.
Hegra nikad nije dostigla sjaj Petre. Iako izgledom velčanstvene, zgrade uklesane u razbacanim gromadama, grublje su izrade i nemaju onu prefinjenu, skladnu umjetničku liniju kojom odišu one u Mojsijevoj dolini. Ipak, što se tiče očuvanosti, zahvaljujući suhoj pustinjskoj klimi, djeluju zaprepašćujuće – kao da su rađene prije nekoliko godina a ne prije više od dva milenija. Samo su fasade grobnica izložene jugoistočnom vjetru i zapijuskivanjima razornih talasa pijeska, poprilično izjedene i prepuštene sudbini.
Izvjestan broj epigrafa, napisan je na aramejskom jeziku, što govori da je u vrijeme kada su uklesavani, jezik semitskih plemena, kojim je govorio i Isus Krist, bio veoma popularan i rasprostranjen na Levantu. Ali epigrafi su zanimljivi još po nečem, jer nose birokratske i počasne nazive koji nas obavještavaju o historiji i običajima tog doba i autentičnim imenima pojedinih lokaliteta. Na jednom malom grobu gdje dvije stilizirane životinje drže rozetu, stoji zabilježeno: “Ovaj grob napravio je Kaabu, sin Aretata, za Rakvis, kćerku Abdamatua, koja je umrla u Hegri”. Na velikoj grobnici ljekara Kahelana, veličanstvenoj kolika je bila i slava umrlog i koju su gradili Abdobodata i Halafalaja, stoji da je umro u mjesecu ‘ljar’ (april), godine III kralja Haretasa (26. godine prije nove ere). Nakon te bilješke i uobičajenih kletvi i prokletstava namjenjenim onima koji budu oskrnavili grob, napisano je da tu može biti sahranjen svako ko za života napiše svojeručan dokument o plemenitom ljekaru Kahelanu.
Na razbacanim stijenama pustinje Hedžaz gdje je nekada blistao grad isklesano je više od 160 veličanstveni fasada pustinjskih mauzoleja. Samo na Husrefovoj stijeni ,visokoj dvadesetak metara, isklesano ih je sedamnaest, a među njima i Hinatov grob sa dvostrukim nizom asirskih čipki i širokim portalom. Prema zapadu, na jednoj hridi sa brojnim izlokanim izbočinama, koje su se nadvila nad morem pijeska, isklesano je tridesetak fasada. Jedna od njih je visoka 27 metara i ima dvostruki niz stupova na fasadi. Isklesana je za Tarsua, godine 24. kralja Malikosa ili 63. godine prije nove ere.
Doboki lavirinti Gebel Etliba ispresijecani su krivudavim hodnicima punim epigrafa i simbola i kratkim natpisom posvećenim Animu Stratega, Damapisovom sinu, koji obavještava da su tu sahranjeni predstavnici građanske moći. Nešto dalje diže se samotan, isklesan u ogromnoj kamenoj školjci, najljepši grob. To je prekrasna fasada visoka 24 metra sa četiri pilastera i tek započetim kapijama. Nomadi je zovu El Ferid. Usaml jeni!
Posmatrana u osvit pustinjske zore ova nevjerovatna građevina izgleda kao da se ogleda u nepostojećem vodenom ogledalu. Fasadu je započeo, ali ne i završio, Hajan, Kuzin sin. Ispred portala – prema legendi – na kamenim jastucima sjede mrtvi u iščekivanju da uđu u nedovršenu grobnicu. Druge, manje stijene obilježene su tragovima drevnih vatri. Tu su bili logori rimskih legija u vrijeme kada se pod carem Trajanom (Marko Ulpije Trajan – 53. – 117.), Rim protezao do ovih prostora. Devetnaest stoljeća kasnije, do nas dopire mačem ispisani posljednji pozdrav u stijeni. Zvuči kao sjetni vapaj: “Sjetite se Foskiana Ulpia, rimskog konjanika i vodića kamila!…”
Hegra je davno zaboravljeno mjesto na trgovačkom i hadžiskom putu prema srcu Saudije, kojim su nekada prohodili skromi i pobozni Bošnjaci slijedeći put Svjetlosti. Treba se toga prisjetiti…
Zajedno sa svojim velebnim fasadama i pustinjskim mauzolejima Hegra se davno utopila u istočnjačkim legendama, ali su iza nje ostale poučne poruke da nikada niko nije nadvladao i pobjedio vrijeme…
NASTAVAK SLIJEDI
NIKO NIJE POBJEDIO VRIJEME: Ostaci pustinjskog grada Hegre
OPSTAJE UPRKOS SVEMU: Moja rodna kuca u Tešnju
NA KARAVANSKOM PUTU: Ostaci grada Hegre
