TESANJ.NET stranica grada
ODRASTANJE
U Tešnju se znalo: djeca koja nisu naučila plivati, kupala su se ljeti u Limanu a ona koja su naučila, pravila su se važna, i išla ljeti da se kupaju na Zvečaju. Kad dosegneš taj cilj, mogao si se prsiti i po Donjoj i po Gornjoj čaršiji. Svi su te uvažavali!
Meni je babo zarano nabavio dvije osušene tikve, koje bi se vezivale špagom, a onda bi se ta špaga provlačila ispod pazuha tako da su me te tikve održavale na površini vode. Sva tešanjska djeca i odrasli tako su naučili da plivaju. Odavno nigdje nisam vidio tu vrstu bundava, ali u obilju različitih sorti, koje se danas uzgajaju za tržište, moglo bi se reći da su najsličnije tikvama koje se latuinski nazivaju Cucurbita maxima.
Imaju predivne žute cvjetove i velike sočne listove. Kada u jesen sazriju, plodovi dobijaju oblik kruške vilijamovke i obično dosežu težinu između jedan i tri kilograma. Kako nisu bile zahtjevne, u Tešnju su se sijale u krompiralištima, uz kuće ili uz staje, ponekad i uz krošnje voča. Penjale su se kao puzavice uz fasadu mahalskih kuća djelujući veoma dekorativno. Bile su ukusne u pitaama tikvenicama ali ih je večina tešanjskih porodica u jesen brala i nosila na tavane da se isuše.
U proljeće kada bi ih skidali sa tavana kora im je bila glatka, kao da je lakirana, a poprimile bi boju voska. Njihovo sjeme ostajalo je u njima, bilo je sasušeno a kora tanka i poprilicno cvrsta. U nekim seoskim porodicama od tih sasusenih tikava pravljene su posude za vodu ili bi se u njima držao recelj, jedna vrsta tečnog pekmeza od jabuka.
Jedno vrijeme, svakodnevno sam učio plivati zajedno sa Ruštom i Omericom. Pobrić. Ostavljali bismo koze i krave u greblju Šehagička, skidali sa sebe odjeću i goli se kupali u Limanu. Bila je to prava uživancija sve dok jednog dana na liman nije bahnula – Zlata. Ruština i Omerice majka!
Čudno, neke žene u Tešnju, bez obzira na neosporni ugled koji su uživale u mahalama u kojima su živile, komšije i prijatelji nisu ih zvali po muževljevom imenu, kao što je to bilo u večini slučajeva. Moju tetku su zvali po iumenu – Fiza iako je bila udata i imala muža Ibrahima; jednu našu komšinicu u Tabacima svi su zvali Emka, drugu Sevda, kakva su im bila imena, a Ruštinu i Omericinu majku svi su zvali jednostavno Zlata, a ne Safetaginca po mužu Safetu, omiljenom i voljenom čovjeku.
Zlata je bila dobra i plemenita, ali i energična žena. Nije imala premca u Tešnju. Bila je stroga, možda stroža od ostalih tešanjskih majki. Poduzetna, kao nijedna Tešanjka. Stroga, dosljedna i od svakog reda. Vodila je brigu o svima u porodici, ne samo o djeci. Bila je, jednostavno govoreći, kičma porodice Pobrić. Kod nje se uvijek znalo ko šta radi i ko je zasto zadužen. Tako su rasli i njeni sinovi Rušto i Omerica.
Dogodilo se tako tog ljeta da nas je Zlata zatekla da se goli kupamo u Limanu umjesto da smo uz krave i koze. Desilo se, naime, nešto što nismo očekivali – da su se krave bez Rušte i Omerice same vratile kući. Zlata je po svoj prilici znala gdje smo i ljuta na sinove pojavila se sa velikm vrbovim štapom na Limanu.
Nastala je frka i cika i nas trojica smo izletili iz vode i onako goli trčali ispred Zlatinog stapa kroz cijeli Tesanj, obečavajući da nećemo nikad više to ponoviti. Ni dan danas mi nije jasno što sam i ja trčao, ali trčao sam, plašeći se da i ja ne dobijem po guzici.
Tako sam neslavno i sramotno sazrijevao i završio sezonu kupanja na Limanu. Naucio sam plivati, postao sam zreliji i sigurniji u sebe i mogao sam sa starijim bratom Mustafom, bez ponižavajućih tikava oko pasa, kupati se na Zvecaju. Postao sam važniji među vršnjacima.
U Tešnju je i dalje vladala nestašica svega i svačega – od hrane do kućnih potrepština. Nije bilo nikakve ljetne obuće za djecu, pa smo od maja do oktobra hodali bosi, često izranjavanih nožnih prstiju i tabana. Spretniji Tešnjaci odlazili su u Doboj, Sarjevo ili Zagreb da se snabdiu i da nešto od potrepština po povratku prodaju na crnom gradskom tržištu i tako pokriju troškove putovanja. Nas otac je jednom zgodom sužbeno putovao u Tuzlu i iz Tuzle nam donio vreću pšeničnog brašna, grumen neprerađene soli i uz to knjigu čijeg se naslova odavno već ne sjećam.
Pokušaj da se na krošnjama dudovih stabala razvije svilena buba, što je bio jedan od vrlih planova Republičkog ministarstva poljoprivrede, tiho je propao, bez mnogo mnogo priče i komentara aktuelne vlasti. Nikad se u gradu nije razgovaralo o neuspjesima nove vlasti, već su se stalno veličali i afirmisali novi planovi.
U vočnjacima su se tog ljeta pojavile gusjenice koje su već s proljeća počele da pustoše lišće i tek zametnute plodove, pa su svi vlasnici vočnjaka bili dobili zaduženje da sva stabla stabla na svojim imanjima premažu kolomašću i da sa krošnji svakodnevnim kolektivnim akcijama ručno skidaju štetočine. To je poprilično urodilo plodom, pa su Tešnjaci na jesen ipak palili vatre i miješali pekmez u kazanima. Akciju je nadgledao naš rođak, predratni ileglac Zeir Radaslić, pa smo Subha, Mustafa i ja, tih dana, često išli u akciju. Uz Šumsku upravu, gdje su stanovali, bio je jedan mali vočnjak kojeg smo svakodnevno štitili od najezde gusjenica.
To ljeto započela je izgradnja bioskopske i pozorišne zgrade. Bila je to prva kolektivna akcija u kojoj su učestvovali gotovo svi stanovnici grada. Službenici Sreza i članovi društveno-političkih organizacija, omladinci i učenici završnih razreda osnovnih škola, svi su se okupljali u posljepodnevnim satima i, ciglu po ciglu kiz ruke u ruku, bez gunđanja i sabotiranja, podizali zgradu institucije u kojoj će se, pored emitaranja prvih filmskih predstava, odvijati i aktivnosti vrijednih pozorišnih amatera sa Mehom Bajrektarevicem i drugim tešanjskim entuzijastima.
Bila su to poprilicno nesigurna vremena. U okolini grada pričalo se da ima još opasnih zaostalih ratnih bandi i odmetnika. Vojno-policijski opertivci, svakodnevno su išli na teren, pravili zasjede i hapsili i u Tešanj dovodili sumnjivce i navodne jatake, često žene i djevojke.
Naša kuća je bila stotinjak metara udaljena o vile Ademage Mešica u koju se nakon oslobođenja grada smjestila OZNA, a kasnije UDBA. U njoj, u podrumskim prostorijama, bio je zatvor u koji su zatvarani “narodni neprijatelji”, saradnici okupatora i bogati Tešnjaci, koji su nazivani “kulacima”, koji se navodno opiru narodnoj vlasti. Sa prozora smo mogli vidjeti sta se tamo desavalo, pa je majka noću prozore zastirala debelim zelenim platnom. Pa ipak su do nas dopirali bolni uzvici i krikovi sirotih ljudi, koje su operativci tokom dana dovodili na saslušanja.
Upravnik zatvora, čije ime ne zavređuje pomena (neka trune u vječnom zaboravu!), čovjek zakrvavljenih očiju, mračan i zao, ljutit i nasilan, koji je na kraju crkao a ne umro za vrijeme jedne vježbe koju je održavao sa tešanjskim regrutima na Jelahu, bio je pravi katil. Uživao je u nasilju, mučenju bolnim jaucima svojih žrtava. Noću, najčešće poslije ponoći, u gluho doba noći,izvodio bi navodne sumnjivce i jatake, vrlo često majke i sestre okupatorskih saradnika, vezivao ih u dvorištu Ademagine vile i bičevao ih i mučio na razne načine.
Zimi ih je često skidao gole i na najnižim temperaturama polivao vodom da se smrzavaju, da bi iz njih izvukao priznanja iz navodnih optužbi, koje su nerjetko počivale na njegovom ličnom ubjeđenju ili izjavama tipa “rekla-kazala”. Kada je naprasno crkao, Tešanj je odahnuo.
Čak i nas, djecu znao je maltretirati. Ako, recimo, pri prolasku pored njega ne bismo mu glasno uzviknuli “Smrt fašizmu, drže!”, on bi trčao za nama, hvatao nas za uši i vukao nas cestom, iživljavajući se na nama.
“Ha, nisu te tvoj babo i majka naučili partizanskom pozdravu, kopile jedno?!…” – govorio bi osorno i vukao za uho.
Kad bih ga vidio u sokaku, bježao sam ispred njega i sklanjao se u drugu ulicu da ga ne sretnem.
Ne volim se sjećati tih epizoda iz tog ružnog perioda odrastanja, jer je Tešanj bio i ostao plemenita varoš u kojoj se dobrodušnost i merhametluk osjećao na svakom koraku i u svakom postupku starih Tešnjaka, koji bi djeci davali jabuke, kruške ili šljive pri susretima u sokacima, a ne ružili i psovali. I upravnik zatvorabio je, nažalost, Tešnjak, ali neki izrod, izbacila ga zemlja u nevrijeme.
Takvog zlog, oholog i monstruoznog Tešnjaka grad nije imao ni prije ni poslije njegove naprasne smrti.
Sa babom u Srezu, te godine, kao financ, službovao je neki Salih Mujkanović, mlad i još neoženjen čovjek, porijeklom iz Fojnice. Došao je na određeno vrijeme, kao zamjena. Bilo je to u vrijeme Ramazana i kako Salih u Tešnju nije imao nikoga od roda, babo ga je pozvao da se preseli kod nas, kako bi zajedno postili i iftarili.
Jedne večeri, kasno poslije iftara, odlučili babo i Salih da sa Kosovca donesu pitke vode. Mi smo uvijek imali dovoljno tehničke vode, koju smo vadili iz Nazoraginog bunara, ali za piće bismo uvijek donosili vodu sa Kosovca. Spremili su se i krenuli, ne znajući da je uveden policijski sat. Kada su bili blizu Kosovca iz mraka je neko povikao: “Stojte, ko ide!… Ruke na potiljak!…”. Babo je stao i ispustio kante na zemlju i podigao ruke, a Salih je mislio da se neko zevzeči s njima, pa je nastavio da ide naprijed. Tada su iz mraka izletila dvojica muškarca i spengali jadnog Saliha. Tako je naš gost, Fojničanin tu veče završio u vili Ademage Mešića i upoznao metode islijeđivanja osornog upravnika.
Sutradan je babo išao da se raspita za Salihovu sudbinu i da ga pokuša izvuči iz zatvora, ali ga je upravnik gotovo izbacio iz svoje kancelarije, ponavljajuci da se niko u Tešnju nece “zajebavati sa narodnom vlašću”!
Salih je osuđen na dvadeset dana i Subha mu je svaki dan nosila u zatvor hranu koju bi spremila naša majka. Međutim, ta hrana je prvo zavrsavala na upravnikovom stolu. On bi je pregledao i jeo što bi mu se svidilo a ostatke je proslijeđivao sirotom Salihu, pa je naš ramazanski gost bio više gladan nego sit. Upravnik bi pred Subhom uvijek ponavljao iste riječi: “Reci Latifu da neće narodnu vlast zajebavati jedan Fojničanin!…Ima da ga nema!…”
Tako je prolazilo to ljeto moga sazrijevanja. Shvatio sam da svi ljudi nisu isti. Da ih ima dobrih i zlih. I da neki umiru s punim poštivanjem komšiluka i stanovnika grada a neki, kako se govorilo u Tabacima “crkavaju kao psi” i niko im ne ide na dženaze, niti im iko rahmet pridaje…
Crkli dabogda!
NASTAVAK SLIJEDI
HOD VREMENA: Rad tešanjskog slikara Ahmeta Hundura Bošnjaka
MOJA RODNA KUĆA: U njoj sam udahnuo život (Snimio: Atif S. Hodžić)
