Između sna i jave: MOJ TEŠANJ (26)

GURABIJE

 

Tek mnoga kasnije, kada sam počeo razmišljati svojom glavom i živio daleko od rodnog grada, shvatio sam da je Tešanj u godinama mog ranog djetinjstva, neposredno nakon sto je oslobođen i nakon što se nova vlast ustoličila na najvišim gradskim pozicijama, po čemu je naša domovina postala poznata kao “zemlja radnika i seljaka”, tek sam tada shvatio da je grad u kome sam rođen bio poznat po tri znakovita gradska simbola. Neprikosnoveno, prvi je u to nesigurnom vremenu bio upravnik zatvora, mučitelj i nasilnik, ljudska bijeda koja se dočepala pištolja i kandžije i koga su u gradu svi izbjegavali i smatrali nasilnikom. Bio je uistinu nesnošljiv.

Jedne prilike nam je na kućna vrata, gotovo izbezumljena, udarila sirota Behidža iz Vukova. Vodila je uplakanog Nijaza, čini mi se da se tako zvao njen sinčić, i onako s vrata zavapila:

– Efendince, daj mi čašu vode, umrijeću…!

Moja majka u šoku brže-bolje donese vodu i žena popi času naiskap.

– Šta ti se desilo, draga Behidža?!… Eto te, blijeda si ko krpa!…

Behidža nije žena koja se dade uplašiti. Nikako. Znala je krenuti bez ičega u rukama na krdo divljih svinja, koje su upadale u njeno kukuruzište ili se suprotstaviti kurjacima kada bi se zimi spustili u okolinu Vukova i njenog imanja.

Kada joj je dragi Bog određivao tjelesne karakteristike, nije žalio – bila je krupna i visoka blizu dva metra – ali joj nije jednakim aršinima podario i dovoljno mudrosti i pameti. Nije bila luda, niti je govorila gluposti i bedastoće, ali je bila djetinje naivna i nikada nikakvu tajnu nije mogla da sačuva za sebe, pa su je zene iz Tešnja poprilično izbjegavale. Na nogama je uvijek nosila pocvekane (pođonjene – nekom vrstom eksera) muške bakandže i kada bih ih vidio na našoj verandi, kao dva dječija grobčića, uvijek sam znao da nam je u goste došla Behidža.

U njenom korpulentnom tijelu, koje bi gotovo ispunilo cijeli prostor vrata kada bi ulazila u našu kucu, nije bilo zlobe, mržnje, pakosti, sebičnosti…, i svi bi za nju govorili da je dobra kao kruh!

Ali tog dana bahnula je u našu kuću blijeda i izbezumljena.

– Šta ti se desilo, draga Behidža?!… – ponovila je pitanje moja majka, uvodeći je u gostinsku sobu.

Tek kada je sjela, krenula je priča. Prolazeci ispod vile Ademage Mešća, u kojoj su bili smješteni čuvari vlasti i narodnog poretka, OZNA a kasnije UDBA, naletila je na upravnika zatvora. Znala ga je iz viđenja, pa mu je u prolazu nazvala selam. I taman je mislila da ga je mimoišla, kada je na ramenu osjetila njegovu ruku.

– Okrenider se… – zapovjedio joj je upravnik zatvora ljutit, namršten i strog.

Behidža se okrenula.

– …i vrati se nazad i pozdavi me kako se pozdravlja narodna vlast! – nastavio je osorno upravnik zatvora.

Vidivši njegove zakrvavljene oči, shvatila je da je vrag odnio šalu, i Behidža se vrati nekoliko koraka nazad. Zatim krene prema upravniku zatvora i u prolazu kaže što je mogla učtivije:

– Dobar dan!

Upravnik se još više namršti. Uhvati je čvrsto za ruku i vrati nazad.

– Deder, ponovo se vrati. Nije to narodni pozdrav. Ima da pozdravljaš kako se pozdravlja!

Sirota Behidža se ponovo vrati nekoliko koraka nazad ali ovoga puta uplašena, a Nijaz, njen mali sin, počne da plače.

Upravnik joj dade znak glavom da krene prema njemu i kada je došla blizu njega kaže snishodljivo:

– Zdravo!…

Upravnikovo lice pozeleni.

– Je li ti mene to zajebavas?!… – izdere se na Behidžu i krene rukom prema policijskom revolveru. Behidža se brže-bolje ustrašena vrati nekoliko koraka nazad i glasno mu kaže:

– Smrt fašizmu, sloboda narodu!

Upravnik još uvijek bijesan, izdere se na nju:

– Nije tako, luda ženo! Ti treba da kažeš “Smrt fašizmu!”, a ja treba da ti odgovorim “Sloboda narodu!”. Hajde sad još jednom ponovi!

Jadna žena uplašena i zbunjena, pokušavala je da smiri svoga sina.

– De ba da prođem, naučiću ja to – usudi se Behidža da prozbori.

– Ne, ne, nečes ti više nikada proči pored mene… – grmio je upravnik. – Sad ću ja tebe strpati u zatvor, pa ces tamo uciti pozdravljati narodnu vlast!

Mali Nijaz, sav uplasen i izbezumljen od straha, kada je čuo riječ

zatvor, počne se trzati i bacati po sokaku. Behidža se sagne da ga podigne i utješi, a upravnik je čizmom udari po stražnjici tako da je zajedno sa djetetom pala na nos.

– Maršššš, stoko jedna!… Idi kud si krenula… Nemoj da te više sretnem a da nisi naučila kako se pozdravlja narodna vlast. – kaže joj ljutito i produzi prema vili Ademage Mešića, brundajući i glasno psujući.

Od tog dana Behidža je zaobilazila vilu Ademage Mešića u velikom krugu i uvijek bi nam dolazila s gornje strane Tabaka.

Drugi tešanjski simbol bile su gurabije!

Kad bi naša majka zamijesila gurabije, znalo se da će ici nekome na sijelo ili u posjetu. Obično ih je pekla u okrugloj bakrenoj tepsiji. U sredini tepsije je bila najveća gurabija sa kockom šećera u sredini i ona je obično završavala kao poklon namjenjen važnim ili najdržim osobama, a oko nje bi naredala pet-šest manjih gurabija, koje su imale široke namjene. Dok se ne bi ispekle u fijaker-šporetu svi smo bdili nad njima, a kada bi se ispekle i ohladile mama ih je redala u kartonsku kutiju od cipela ili u fišeke od deblje hartije.

Mi, djeca, pažlivo bismo pratili cijeli postupak, nadajuci se da će se neka oštetiti, prilikom vađenja iz tepsije i da ćemo je odmah smazati, ali se to rijetko dešavalo i uglavom od pečenih rumenih gurabija ostajalo bi nam samo predivan miris u sobi, koji je u meni budio duboki osjećaj porodične srećne. Naravno, nijedna tepsija nije prošla a da se i mi nismo osladili.

Gurabije su se mogle praviti na više načina, čak i sa pekmezom, ali da bi dobile svoju mehkoću i prhkost morale su obavezno odstojati nekoliko dana i tek tada su bile spremne kao poklon dragim osobama.

Dok su moj stariji brat Mustafa i sestra Subha išli u mekteb, obično su najljepše gurabije, one sa kockom šečera u sredini, nosili efendiji koji ih je učio. Gurabije bi redovno dobijao i doktor Nikola(j) Ljahov, zatim strpljivi Suljo Hukić, koji je podnosio moju vrisku i plač dok me šišao na Subhinom krilu, kao i naše komšinice stara Ibrahimaginca, Nazoraginca, Arifaginca, Sulejmanaginca, Đulsihanuma… i naravno naša tetka Fiza i tetak Ibrahim.

Jednom mi je majka spremila gurabiju da je ponesem učiteljici Nataliji, ali sam ja pozvao Safeta Prću i s njim je podijelio i uslast smazao!

Ponekad su gurabije doživljavale prave odiseje. Išle su danima iz ruke u ruku iz kuće u kuću. Bila je nestašica i vladala je oskudica u svemu i gurabije nisu pekli svi oni koji bi to željeli, nego samo oni koji su mogli, koji su imali brašna, šečera, ulja, putera, praška za pecivo…, pa se dogadjalo da jedna u komšiluku podjeljena gurabija putuje kao poklon iz kuće u kuću i po mjesec dana, sve dok se ne bi pretvorila u slatko brašno.

Sjetio sam se gurabija na dalekom Tibetu.

Vodio sam te godine novinarsko-znanstvenu ekspediciju u Indiju, Kašmir, Nepal, Tibet i Tajland. Pored mene u ekspediciji su bili arheolog dr. Enver Imamović, liječnik ekspedicije dr. Eldin Karaiković, alpinista Boris Kovačević i fotograf Mirza Pepic. Nakon što smo prošli Indiju, Kašmir i Nepal i umorni i gladni stigli u Lasu (Lhasa), glavni grad Tibeta, smjestili smo se u skromni pansion “Jak”. Dok smo iznosili i vješali svoju mokru opremu, Eldin iz ruksaka izvadi kartonsku kutiju od cipela dobro obmotanu ljepljivom trakom i kada je otvori, meni zamirisaše majčine gurabije.

Ono što čime smo se te večeri sladili podsjetilo me na moj Tešanj i rano djetinjstvo. I uistinu, niko nije znao praviti bolje gurabije od moje majke i moje tetke Fize, rahmet im duši.

Tih gladnih poslijeratnih godina pekmez je bio osnovni prehrambeni proizvod i simbol tešanjskog kraja. Sve porodice su u jesen pravile zalihe pekmez od šljiva, jabuka, krušaka, drenjaka i kupina, ali u proljeće bi mnogima ponestalo pa bi utorkom odlazili na pijacu da ga kupe.

Otišla tako naša tetka Fiza da kupi recelja na pijaci na kojoj je uobičajno bio veliki izbor pekmeza. Birkala, birkala, dok nije došla do jednog seljaka iz Raduše. Njega je poznavala preko tetka Ibre, jer mu je nekoliko puta dolazio da nešto šiva, pa je kruskama umjesto novcem placao sve Ibrine usluge.

– Kakav ti je pekmez? – pitala ga tetka Fiza.

– Valahi, bilahi, sigurno najbolji na ovoj pijaci.

Tetka uzme drvenu kašiku i promješa pekmez. Odjednom kašika izbaci na površinu nešto što je bilo sličilo osušenoj kruški. To je zbunilo i samog vlasnika pekemeza. Dohvatio je kašiku i ponovo promješao, a kada se na površini pojavio uginuli miš, bar tako je tvrdila naša tetka Fiza, brže-bolje ga je stavio u usta i progutao, ubjedjujući kasnije tetku da je progutao suhu krušku a ne miša.

Poslije tog događaja ni tetka Fiza, ni moja majka, nikada nisu kupovale recelj na tešanjskoj pijaci!

NASTAVAK SLIJEDI


TABACI: Svijet u kome sam rođen


GORNJA ČARŠIJA: Poglednaa staru Gradinu



O Ahmed Bosnic

Ahmed Bosnić (Tešanj, BiH, 17. lipnja 1943.) bosanskohercegovački novinar, publicist, istraživač i amater arheolog. Rodio se u Tešnju 1943. godine, ali živi u Sarajevu i Splitu. Napisao je više popularnih knjiga iz rubnih područja znanosti.

Poznat je po svojim novinarsko-istraživačkim ekspedicijama u nepoznate krajeve svijeta, koje je organizirao proteklih desetljeća, te istraživanjima zagonetnih kamenih kugli na području BiH. Pobornik je kontroverzne teorije o postojanju piramida u srednjoj Bosni, koju je 2004. godine objavio Semir Osmanagić.

Bosnić u knjizi Dan kada su učenjaci umirali govori o mnogim znanstvenicima koji su navodno tajanstveno umrli dok su istraživali mnoge tajne zemlje i svemira. Posebno ističe one koji su umrli iz potpuno nejasnih razloga nekoliko minuta prije nego što su trebali objaviti neko veliko znanstveno otkriće.

U knjizi Sve misterije svijeta raspravlja o mnogim tajnama planeta Zemlje. Kao primjer Bosnić uzima često tzv. UFO, leteće tanjure za koji mnogi svjedoci tvrde da su ih vidjeli.

Tajanstvenom moru Bosnić raspravlja o tajnama mora. Kao najnejasniju točku na Zemlji navodi tkz. Bermudski trokut, na kojem su mnogi brodovi misteriozno bez traga nestali.

Tajne iščezlih civilizacija govore o starim civilizacijama kao što su Maje ili stari Egipćani, i o svim tajnama koje su oni krili.

(izvor: Wikipedia)

Komentariši