Između sna i jave: MOJ TEŠANJ (29)

SVIJET DŽINA

“Stvorio sam Čovjeka od suhe zemlje, a džine od plamena vatre.” (Kur'an, džuz XIV, poglavlje 15, ajet 26 i 27)

Nekako, u vrijeme kada sam krenuo u mekteb, zatekne me Hake-efendija kako pišam pored harema, u blizini Kape. Uhvati me za uhu i protrese:

– Kad pišaš, moras da klekneš na koljena! – veli unoseći mi se u lice i naglašavajući svaku riječ.

Ja se ukeketio i ne dišem. Vrtim glavom u ritmu njegove ruke da me manje boli uho za koje me vuče tamo-amo.

– Ako ne klekneš, džini će ti odnijeti ćunu – dodaje i dalje me trza za uho. Zatim mi pusti uho i rukom me blago udari po potiljku. – Upamti to, Ahmiću, upamti!… Ti si sada veliki dječak i treba da vodiš računa o tome.

Evo, upamtio sam.

Poslije mi je tetak Ibro, kada je saznao za ovaj dogaađaj, objašnjavao kako postoje zla duhovna bića koje ne vidimo a koja žive svuda oko nas. Ona mogu da nam naude na razne načine. Mogu da utiču na naše zdravlje, na našu srecu, čak mogu uticati i da poludimo, kao što je poludila Šaha, koju sam ponekad viđao kada bi išao na Kosovac po vodu, kako u kući ili ispred kuće hoda tamo-amo i nešto sama sa sobom raspravlja.

Bio sam isuviše mali da bih shvati složenost svijeta u kome živimo, ali sam s vremenom, prateći kako se ponašaju moji roditelji, došao do zaključka da to što mi je poručio Hake-efendija ima neko dublje i ozbiljniju značenje, koje bih morao poštovati. Uz to, na noćnim sijelima, tetak Ibro je znao često da pripovjeda o svojim čudnim ličnim iskustvima sa duhovnim bićima.

– Taman što sam zaspao – pričao bi ko zna po koji put staru priču – kada me nešto povuče za nožni prst i počne trzati… Ja počnem učiti “Kul Huvallahu ehad Allāhus-Samed…” i ono me pusti i nestane. Jedva sam od straha sklopio oči.

I moji roditelji su imali sličnih iskustava, pogotovo majka, pa su uvijek tetka podržavali kada bi se zanio i s sličnim iskustvima duboko ulazio u nevjerovatni svijet duhovnih bića. Obično su ih u svojim uzbudljivim kazivanjima nazivali kovanicom “anamoni”!

Te fascinantne priče koje pamtim iz djetinjstva pratile su me kroz cijeli život, pa sam se – putujući svijetom i istražujući prastare civilizacije i religijske tekstove – uvjerio da su sve kulture i svete knjige u prošlosti vjerovale u postojanje duhovnih bića i njihove uticaje na naše sudbine.

Tako sam počeo sa svojim zanimljivim istraživanjima koje sam objavio u knjizi “Zapisi i hamajlije”.

U Britanskom muzeju u Londonu u kome je, prema mnogima, smješteno najvrednije etnografsko blago Orijenta, postoji jedan neobičan crtež. Označen je brojem 116.737 i vjerovatno je najstariji sačuvani crtež jednog duhovnog bića na svijetu. Potiče iz legendarnog Babilona, a oslikava moćnog demona kojeg su Babilonci zvali Humbabe. O njemu drevna predanja govore strašne priče. Imao je glas snažniji od oluje, a njegov dah bio je razorniji od samog uragana. To je demon što je budio strahopoštovanje među starim Babiloncima! Njemu su se prinosile žrtve kako bi se umilostivio i prestao biti zao i opak.

Humbabea pominje i najstariji ep na svijetu – poznati “Ep o Gilgamešu”, a protiv strašnog duhovnog čudovišta borili su se legendarni Gilgameš, kralj Eraha, i Enkidu. Borili su se i pobijedili ga u dramatičnoj borbi. No, sjećanja na Humbabea i dalje su ostala .

Ne postoji niti jedna civilizacija u prošlosti a da nije imala svoje demone i da im nije redovito prinosila žrtve. Zla i dobra bića iz duhovnog svijeta uveliko su odrđivala život kraljeva i njihovih podanika, a kako je vrijeme odmicalo, strah od zlih duhova nije se smanjivao. Naprotiv, rastao je i – moglo bi se čak kazati – umnožavao se!

Da bi se zaštitili od đavolskih duhova, stari Asirci su imali običaj da zakopavaju minijaturne figure od pečene gline, koje su izrađivali u različitim bojama, a predstavljale su duhovne pse-čuvare. Figure pasa-čuvara, najčešće pet s jedne i po pet s druge strane, zakopavane su ispod pragova ulaznih vrata u kuće, a njihova jedina zadaća bila je da odbijaju iznenadne nasrtaje zlih demona!

Dalekoistočnjačke kulture (Kina, Japan, Indija) branile su se od negativnih uticaja duhovnih prokletnika na drugi način. One su u prošlosti, a taj se običaj zadržao i do današnjeg vremena, u dvorištima svojih kuća, u mirišljavim cvjetnjacima, podizali prekrasne, raskošne minijaturne vile i dvorce, namjenjene dobrim duhovima, koji su se u njima, prema vjerovanjima, nastanjivali i postajali čuvari porodične sreće. Običaj se, kako rekoh, zadržao do današnjih dana i gotovo da nema uglednije obitelji a da u raskošnom dvorištu prepunom mirišljavog cvijeća nije podigla minijaturni dvorac za svoga vijernog duhovnog čuvara!

Asteci iz Srednje Amerike, koji su pokorili i uništili civilizaciju Maja, bili su opčinjeni vjerovanjem u zle duhove i skori dolazak smaka svijeta. Zbog toga su, s vremena na vrijeme, upriličavali spektakularne ceremonijale prilikom kojih su se na najbrutalniji način – čupanjem srca iz tijela svojih mladića ili ratnih zarobljenika – dodvoravali nebesima i opakim duhovima!

Među užasnim bićima duhovnog svijeta zbog kojih su stanovnici Mezopotamije živjeli u stalnom strahu, bila je Lamaštu (Labartu), strašni demon ženskog pola, kći svemogućeg boga Anua. Ona je, prema drevnim predanjima, živjela na mnogim mjestima – u planinama, močvarama i pustinjama – a njeni siloviti, lukavi i nenadani napadi na trudne žene, novorođene bebe i malu djecu imali su tako kobne posljedice da je siroti narod živio u potpunom strahu, čak i pri pominjanju njenog strašnog imena!

Stanovnici faraonskog Egipta vjerovali su da su zmije, škorpioni i drugi otrovni gmizavci otjelovljenje zlih duhova, koji su, kad god je to bilo moguće, napadali mrtve ali i žive. Niko nije bio siguran od njihovog napada izuzev moćnih egipatskih bogova, koji su smatrani sigurnim, jer su posjedovali takozvani “životni fluid” – “sa en anh”, koji je bi poseban atribut božanskih bića i isključivo njihova privilegija.

Slijedeći tragove egipatskih legendi i predanja saznajemo da je čak i moćni Ra, bog Sunca, zamalo umro od posljedica ujeda nekog gmizavca kojeg je, iz pakosti, načinila Izida, i da je Hor, Izidin sin, odista umro od otrovnog uboda pustinjskog škorpiona. Hor je, kasnije, vraćen u život uz pomoć nekih tajnih magičnih formula, koje je Tot poklonio Izidi. Milenijumima kasnije, Egipćani su ove tajne formule urezivali na svoje veličanstvene spomenike i prastare tablice ili kamene blokove, koje su ugrađivali u svoja vječna počivališta, kuće života ili ih držali u nekoj od prostorija kako bi ih mrtve ili žive štitile od mogućih ataka zlih duhova u obličju otrovnih i smrtonosnih gmazova. Ti monumenti, koji su, zapravo, imali funkciju hamajlija, nazivani su “Horovi cipusi”, obično su klesani od tvrdog, crnog kamena i imali su sasvim zaobljene vrhove!

I paganski Etiopljani, kao i stanovnici faraonskog Egipta, strahovali su od đavola, demona i zlih duhova. Posebno su vjerovali u zlu moć urotljivih očiju, kao što se vjeruje i u našim krajevima, a iz tih vremena zadržala se čak do danas i zanimljiva legenda koju vrijedi ispripovjedati.

“Naš se Gospodar”, kaže priča, “i njegovi učenici šetali pored morske obale kada su ugledali neobičnu staricu. Njena pojava je bila zastrašujuća: oči su joj bacale zrake žute svjetlosti, poput odsjaja zlata, ruke i noge su joj bile u obliku točkova, a vatreni plamenovi što su izbijali iz usta dugi preko trideset metara!

– Šta je ovo, Gospodaru? – upitali su u čudu učenici.

– Ovo je Oko Zemlje, zlo i prokleto. Kada se njegov pogled spusti na brod koji plovi morem, on odmah potone. Kada slijedi konja, konj zbaci svoga jahača i obojica padnu na zemlju. Kada pogleda kravu koju muzu, njeno mlijeko postane kiselo i pretvara se u krv! Kada pogleda ženu koja je trudna, dolazi do pobačaja; i majka i dijete bivaju – uništeni!

Gospodar potom izgovori dvije moćne riječi – asparaspas i askoraskis – i učenici uzeše Oko Zemlje, koje se zvalo Ajnat, spališe staricu i rasuše njen pepeo na sve strane svijeta!…”

Ovo zanimljivo predanje dugo je služilo kao izuzetno blagotvorna hamajlija ako bi bilo ispisano na ljudskom tijelu. Kasnije je bilo ispisivano na različitim materijalima, a čak i danas – milenijima kasnije – u Etiopiji vjeruju da je moćno sredstvo protiv zlih duhova i teških sihira!

Čak i narodi krajnjeg sjevera i krajnjeg juga vjerovali su u duhovni svijet i njegova zla, ali i dobroćudna bića. Zli duhovi su obično dolazili noću u obličjima ružnih i zastrašujućih demona, dok su se dobri duhovi pojavljivali uglavnom danju i doprinosili su dobrom ulovu, sretnim plovidbama ili dobrim žetvama.

Nešto slično vezano je i za vjerovanja naših davnašnjih predaka. Prije nego što su prihvatili kršćanstvo i islam, stari Sloveni su vjerovali u dualizam, princip dobra i zla, svjetla i tame, života i smrti. Iz tog vremena datiraju i neobična božanstva što su simbolizirala pojam dobra: Perun Bjelobog, Prova, Lela, Polela, Drevana i drugi. Na suprotnoj strani, oličenje zla bio je Crnobog Pokluk, u obličju mrtvačke glave, koji je živio u Pragori (pakao), zatim Potrimp, koji je nalikovao zmiji itd. No, posebna priča su zli duhovi, koji su naprosto, do očaja opterećivali život naših sirotih prapredaka.

O džinskom svijetu danas se ne zna mnogo. Ne zna se čak ni dovoljno. Ali zahvaljujući svetim knjigama, molitvama i hadisima, zna se, dosta toga. Toliko da razuman čovjek stvori određenu predstavu o njima i njihovoj prevrtljivoj i opakoj prirodi. Da njihovo prisustvo i negativno djelovanje ne podcijeni, ali i ne precijeni. Da ih svojim ponašanjem i strogim pridražavanjem moralnih normi i vjerskog kodeksa, odagna i zauvijek protjera iz ambijenta u kojem živi. Da im ne dozvoli da mu se približe i ugroze ga. Jer, džini su hitri, zli i opaki, i nikada ne propuštaju priliku, ukoliko im se ukaže, da napadnu ili napakoste čovjeku! Vrlo su lukavi i prefrigani, spremni na laži, intrige i urote, a ponekad uspjevaju da se materijaliziraju, preuzimajući tada različita obličja.

U jedno starom rukopisu na arapskom jeziku godine 1303. po hidžri (1882. g.), čiji je autor po svoj prilici hodža Mehmed Rušdi, sin Derviš-Huseina, zvanog Hadžabula iz Akhisara, kaže se da postoji preko 70.000 džinskih plemena. Strogo su među sobom podijeljeni; pripadaju različitim vjerskim uvjerenjima i gaje stalna neprijateljstva, te stoga vrlo često ratuju. Nastanjuju čitav Univerzum, mnogi od njih, kako ističe Rušdi, “žive pokraj vode i u raznim špiljama, gudurama, razvalinama, po grobljima i šumama…”

Ipak, većina autora sklona je tvrdnji da najčešće obitavaju tamo gdje se spajaju dvije suprotnosti – na ivicama svjetlosti i pomrčine, vode i zemlje, vlage i suhoće…, a posebnu živost izkazuju u vrijeme kada se noć pretače u dan i u trenucima kada se gasi dan i započinje noć. Njihov su prirodni ambijent prljavština i trulež, vlaga i mrak, ustajalost i smrad, kaljuža i blato…, a krajnji ciljevi – destrukcija, bolest, nemoral, obmana i laž.

“Brzi su poput pogleda, a zli poput mržnje!”- kaže se u jednom drevnom arapskom rukopisu s kraja jedanaestog stoljeća čiji je autor šejh Ahmed El Buni.

Džini napadaju iznenada, munjevito i punom snagom, ne štedeći nikoga. Ipak, njihovim atacima najizloženije su žene pri porodu ili prvih četrdeset dana nakon poroda. Zbog toga se porodiljama preporučuje mirovanje u ambijentu koji džine odbija – u besprijekornoj čistoći i urednosti. Porodiljama se u određenom periodu uopće ne preporučuje kretanje, a džinski napadi manifestiraju se na različite načine: žena umišlja da na svom tijelu nema ništa i da je naga; postaje nepristupačna svom mužu; počinje da gubi pamćenje i dešava joj se da ne prepoznaje ukućane i svoje najbliže; pokazuje netrpeljivost preme rođenoj bebi; uvlači se u sebe i ne pokazuje nikakvu želju za komuniciranjem; često i naizgled bezrazložno tuguje i plače; dobija histerične napade smijeha; njeno lice, iz dana u dan, sve više gubi zdravu boju i žuti, stomak joj otiče, a krvarenja ne prestaju…

Takva bolesnica postaje sve slabija, a njene reakcije nekontrolisane, nepredvidive i krajnje neuobičajene.

Neki autori navode da postoji najmanje sedamdeset (?!) načina na koje džini mogu nanijeti čovjeku duševne ozljede i patnje. Oni su u stanju u potpunosti poremetiti njegov metabolizam i prirodu, uticati na njegov genetski mehanizam u radjanju djece, doprinijeti stalnom umiranju novorodjenčadi, spriječiti začeće i dovesti čovjeka do samog ludila!

“Osjećala sam opštu slabost, izgubila apetit i postala bezvoljna i apatična. Ono što je najgore, sve češće sam sama sebi počela da postavljam pitanje – zašto sam se rodila i da li ima više ikakvog smisla da dalje živim!…” – ispričala je o svom teškom depresivnom duševnom stanju jedna žena, prije nego se oslobodila zlih džina i ponovo vratila u život.

Drevni autori navode i drugačije manifestacije: bolesnik se žali kako ispod kože osjeća nekakvo gmizanje, kao da su se pod kožu uvukli na stotine mrava, nadimanje stomaka kod žena i pojava lažnog osjećaja trudnoće, česta povraćanja i grčevi u stomaku, gubljenje koncentracije, nervoza, mijenjanje raspoloženja, nesuvisli razgovori, česte glavobolje samo u jednom dijelu glave, osjećaj napuštenosti i suvišnosti itd.

I da završim ovo poglavlje citatom iz “Leksikona islama” N. Smailagića:

“Džinovi ili džini su za muslimane parne ili plamene spodobe (agsam), s inteligencijom, nevidljive, koje su u stanju da se pojavljuju u različitim vidovima, te da obavljaju teške poslove. Stvoreni su od ognja bez dima (sura LV, 14-15), dok su ljudi i anđeli, ta druga dva razreda inteligentnih bića, stvoreni od ilovače i svjetlosti.”

NASTAVAK SLIJEDI

O Ahmed Bosnic

Ahmed Bosnić (Tešanj, BiH, 17. lipnja 1943.) bosanskohercegovački novinar, publicist, istraživač i amater arheolog. Rodio se u Tešnju 1943. godine, ali živi u Sarajevu i Splitu. Napisao je više popularnih knjiga iz rubnih područja znanosti.

Poznat je po svojim novinarsko-istraživačkim ekspedicijama u nepoznate krajeve svijeta, koje je organizirao proteklih desetljeća, te istraživanjima zagonetnih kamenih kugli na području BiH. Pobornik je kontroverzne teorije o postojanju piramida u srednjoj Bosni, koju je 2004. godine objavio Semir Osmanagić.

Bosnić u knjizi Dan kada su učenjaci umirali govori o mnogim znanstvenicima koji su navodno tajanstveno umrli dok su istraživali mnoge tajne zemlje i svemira. Posebno ističe one koji su umrli iz potpuno nejasnih razloga nekoliko minuta prije nego što su trebali objaviti neko veliko znanstveno otkriće.

U knjizi Sve misterije svijeta raspravlja o mnogim tajnama planeta Zemlje. Kao primjer Bosnić uzima često tzv. UFO, leteće tanjure za koji mnogi svjedoci tvrde da su ih vidjeli.

Tajanstvenom moru Bosnić raspravlja o tajnama mora. Kao najnejasniju točku na Zemlji navodi tkz. Bermudski trokut, na kojem su mnogi brodovi misteriozno bez traga nestali.

Tajne iščezlih civilizacija govore o starim civilizacijama kao što su Maje ili stari Egipćani, i o svim tajnama koje su oni krili.

(izvor: Wikipedia)

Komentariši