Između sna i jave: MOJ TEŠANJ (30)

DUH VREMENA

U Tešnju su se poštovala tradicionalna narodna vjerovanja i običaji za koje nova vlast nije imala sluha, govoreći da se radi o praznovjericama. Pa ipak, za Jurjevo (Đurđevdan, 6. maj) i Alđun (Ilindan, 2. august) narod je i dalje poštovao stare običaje. Djevojke su se i dalje umivale i kupale u vodenoj pjeni i proljetnoj rosi, odlazile u Radušu na izvor Mraviće i tom vodom prale i češljale kosu, stavljale koprivu u procjepe i ujutru gledale u kome se pravcu savila, iskreno vjerujući da će im iz tog pravca doći mladoženja.

– Narod koji ne poštuje svoje običaje, nezavređuje ničije poštovanje! – govorio je tetak Ibro i kada bi ujutro izlazilo iz kuće prvo bi navukao desnu pa lijevu cipelu i obavezno pratio koga će prvo sresti: djeca su donosila sreću; mladići i djevojke – vedar i uspješan dan; muškarci i žene – prosječno sretan dan, a ako bi sreo starije osobe vjerovao je da će tog dana doživjeti ljutnju i sekeraciju. Ako bi mu mačka prešla preko puta, obavezno je pljuckao prema njoj i psovao joj “pasmater”!

Ja sam sve to pratio sa velikim interesovanjem. Posebno mi je bilo zanimljivo slušati ženske priče o miloduhu (Levisticum officinale Koch), koji se uzgajao u avlijama svake tešanjske kuće u kojoj je bilo ženske djece i djevojaka za udaju. Riječ je o aromatičnoj biljci, koja se koristi u narodnoj medicini: poboljšava cirkulaciju krvi u probavnim organima, regulira stolicu, liječi kronične srčane bolesti, pomaže u liječenju vodene bolesti, olakšava iskašljavanje, čisti kožu i potiče mokrenje. Ako se koristi s jednakim dijelovima komorača (Fructus foeniculi) i anisom (Fructus anis) vjeruje se da liječi od žutice, čisti bubrege i oslobađa od glista, a ako se koristi s drugim ljekovitim biljkama navodno liječi i mnoge druge bolesti.

U Tešnju se miloduh koristio kao sredstvo protiv sihira i čarolija, jer se vjerovalo da njegov specifični miris rastjeruje opake demone i otklanja uticaje zlih čina. Istovremeno, korijen miloduha se koristio kao sastavni dio opojnih ljubavnih napitaka. Za djevojke ispod čijih bi prozora u jurjevskoj noći momci posjekli miloduh, govorilo se da se te godine neće udati, pa se u Tabacima i drugim tešanjskim mahalama nerjetko organizovalo čuvanje miloduha. Te noći malo bi ko spavao, pa ipak bi se događalo da se momci u gluho doba prikradu i da nadmudre čuvare i posjeku i odnesu miloduh.

Jednako tako, tešanjske majke koje bi svojim kćerkama od malih nogu stavljale miloduh u vodu za kupanje, nadale su se da će im kćerke kad odrastu osigurati naklonost čestitih i uspješnih muškaraca!

Vjerovalo se i u druge djevojačke jurjevdanske gatke: uveče bi se preko krova kuće bacale stare ženske cipele pa bi se ujutro gledalo na koju stranu je okrenut vrh cipele, vjerujući da će s te strane na jesen doći poželjni prosci. A da bi saznale kako će se zvati njihove buduće džuvegije, djevojke bi obično uoči Jurjeva preko sokaka razapinjale crni konac pa bi tu noć pažljivo pratile kako se zove muškarac koji bi prvi prošao sokakom i koji bi prekinuo konac. Vjerovalo se da će se njegovim imenom ili početnim slovom njegovog imena zvati i njihov budući muž!

Djeca su, čini mi se, prolazuila najgore. Njih bi roditelji na Jurjevdan budili žareći ih koprivom da bi iz njih otjerali nemire i zle duhove. Obično su ih budili veoma rano, u samo praskozorje, jer se vjerovalo da jurjevska zora donosi zdravlje i vitalost za cijelu godinu.

Čini mi se da je najviše vjerovanja bilo vezano za jaja i slijepe miševe, koje smo kao djeca često nalazili i hvatali u mračnim prostorima na Staroj gradini i u jednoj špilji iznad Limana.

Pričalo se da se u ljusku jajeta uvlače zli duhovi i odatle vrebaju svoje žrtve, a snovi o jajima bili su puni simbolike: sanjati jaja – tužba, sudska parnica; bacati jaja u snu – podrška na poslu ili afirmacija u društvu; sanjati pokvarena jaja – neiskreno prijateljstvo; lupati jaja – ogovaranje; vidjeti u snu jaja u ptičijem gnijezdu – sretna ženidba ili udaja; jesti jaja u snu – bolest; vidjeti u snu uskršnje jaje (pisanica) – zabava koja će na loše izaći. Smrskati ljusku nakon što se pojede tvrdo-kuhano jaje – navodno sprječava vještice da te ljuske iskoriste u crnomagijske rituale i vražije svrhe. Jaja koja u kuću donosi mladenka – obično izazivaju svađu. Ako bi se djeci davalo mlijeko u kome je predhodno smrvljena ljusku od jajeta, vjerovalo se da će ih to – izliječti od nekontroliranog mokrenja u krevet.

Vjerovalo se da je ječam (Hordeum vulgare L.) ima mnoga korisna svojstva i da predstavlja simbol obnove života, uskrsnuća i plodnosti. Govorilo se: ‘Hranite bolesnika ječmenom supom, jer ona oživljava i osvježava bolesnikovo srce i iz njega izbacuje tjeskobe…’ Ječam je korišten za proricanje, a tko je želio kuću da zaštiti od vještica prosipao bi ječam po stanu. U narodnoj medicini posebno je bio popularan među starijim osobama, jer se vjerovalo da produžava životni vijek. Koristio se za liječenje plućnih bolesti, različitih upala, promuklosti i hemoroida.

U takvoj atmosferi živio je Tešanj prvih poslijeratnih godina. Bila je nemaština i nesigurno vrijeme, ali su tešanjske mahale živjele svoje živote poštujući stara prijateljstva, običaje i uvjerenja. Grad je bio poprilično izolovan – niti je ko dolazio, niti je ko odlazio. Dva puta sedmično – ponedjeljkom i petkom – za Doboj je vozio stari autobus za kojim smo obavezno trčali i udisali prašinu i miris benzina.

Gradsko kino bilo je najveća atrakcija a pokretne slike na razapetom bijelom platnu dugo vremena su predstavljale neviđenu misteriju. Ko, šta i kako ih oživljava i pokreće?!… O njima su se na mahalskim sijelima pripovjedale fntastične priče, koje bi se obično završavale zaključcima da se radi o šejtanskim poslovima.

Najčešće su se prikazivali crno-bijeli filmovi o Tarzanu, što je nama djeci budilo maštu, pa je svako od nas želio da ga imitira, ali je to najbolje radio stariji brat Smaila Terzića Penjka, pa smo ga uskoro i prozvali imenom Tarzan. Ja sam bio isuviše mali pa me niko nije tretirao ozbiljno. Pokušavao sam ono što nikome od djece nije polazilo za nogom – za vrijeme izgradnje mosta da zatvorenih očiju pređem preko tek postavljenog brvna u parku iznad Tešanjke, ali sam ga promašio i pao u rijeku i pri tome razbio glavu, pa su me odnijeli do najbližeg brice, koji mi je oko rane ošišao kosu i na ranu stavio šaku duhana što me jako peklo i bolilo.

Nekako u isto vrijeme, u gradskom parku, odmah preko puta zgrade Sreza, izgrađena je okrugla betonska ploča za plesne večeri, pa su odnekud subotom dolazili neki muzikanti skupljeni ‘s brda s dola’, koji bi kobajagi svirali muziku za ples. Tešanj je tako dobio još jedan atraktivan sadržaj koji je po mahalama izazivao raznorazne priče i nagađanja. Umjesto kozaračkog kola, svirala je muzika u ritmu tanga i valcera, a stara gradska gunđala i vječni oponenti klimali su sumnjićavao glavom i međusobno šaputali:

– Hmmm, ovi će nam partizani od naše ženske djece napraviti rospije!…

Ali točak vremena niko nije mogao zaustaviti.

Prvih večeri na plesu su dolazili skojevci sa svojim ženama i djevojkama, najčešće oni koji su u Tešanj stigli po partijskom zadatku ili su bili operativci i saradnici OZNE. Ali uskoro su počele pristizati i mladi koji su se uključivali u drustveni život.

Djevojke su dolazile lijepe, mirišljave, dotjerane i začešljane, s dugim pletenicama i tek načinjenim frizurama, a momci u najboljim starim ali ispeglanim odijelima, vedri i zabavni. Živjela narodo-oslobodilačka borba! Živio drug Tito!

Oko ploče bi se okupljala djeca i starije zene, najčešće djevojačke majke, koje bi se došaptavale i laktovima gurkale, pomno vodeći računa da im kćerke za vrijeme plesa, ne bi neki bezobraznik malo više stisnuo rukom oko pasa i privukao uz svoje tijelo. Tu su se rađale svakojake priče, ali su se budile i nove ljubavi.

Tu je i Đoko upoznao Vahidu!

Tešanj je oduvijek bio plemenita višenacionalna varoš i u njemu nikada nije bilo međunacionalnih svađa, nesporazuma i trzavica. Imao je srpsku mahalu, jevrejsku zajednicu i cigansko predgrađe i ljudi su živjeli u skladnim prijateljskim odnosima. Trgovali su međusobno, bavili se zanatima, izlazili jedni drugima u susret i pomagali se. Svako je poštovao svoje ali i tuđe običaje ali su se rijetko međusobno ženili i udavali.

Završetak rata donio je novi duh zajedništva. U Tešanj su došli novi mladi ljudi, a iz Tešnja su odlazili mladići i djevojke da završvaju različite tečajeve i da se školuju kako bi preuzimali novootvorena radna mjesta u opštinskim službama. Komitet, bezbjednost, školstvo i zadrugarstvo izbilo je u prvi plan.

U financiskoj službi, zajedno sa mojim babom, radila je Vahida Čehajić, mlada skojevka čiji je otac Arif poginuo u borbama kao partizan. Njena majka Arifaginca, jedna divna, tolerantna i dobrohotna žena, ostala je udovica sa četvero djece – Vahidom, Nurkom, Hajrudinom i Ibricom. Živjeli su u našem najbližem komšiluku i divno smo se pazili.

Babo je mnogo cijenio Vahidu, lijepu, pametnu i vrijednu djevojku, pa je znao reći “da mi Subha hoće biti kao Vahida, sretan bi bio”.

Tih godina u Tešanj je po partiskoj direktivi došao Đoko, mlad, naočit i obrazovan momak. Pričalo se da je u ratu izgubio svu svoju blizu rodbinu. Dobio je posao u opštini pa je tako upoznao Vahidu. I među njima se probudila “zabranjena” ljubav, koja je bila predmet nebrojnih ogovaranja u tešanjskim mahalama. O Vahidi i Đoki pričalo se i u našoj kući. Babo je bio uvijek na Vahidinoj strani, pa je znao reći:

– Ma, nemojte griješiti dušu, možda je Đoko i muslimansko dijete, pa mu kao ratnom siročetu dali ime Đoko!… Neka se djeca vole…

Vahida je dugo oklijevala da se uda. Ali kada se jedna druga djevojka iz mahale, Amira, čini mi se da je bila iz porodice Galijaševića, udala za Stipu, koji je bio društvno-politički radnik, i Vahida je sa Đokom zasnovala svoju porodicu. Tešanj je time otvorio vrata jednom novom vremenu, koje će mu donijeti novi duh i prosperitet.

NASTAVAK SLIJEDI

O Ahmed Bosnic

Ahmed Bosnić (Tešanj, BiH, 17. lipnja 1943.) bosanskohercegovački novinar, publicist, istraživač i amater arheolog. Rodio se u Tešnju 1943. godine, ali živi u Sarajevu i Splitu. Napisao je više popularnih knjiga iz rubnih područja znanosti.

Poznat je po svojim novinarsko-istraživačkim ekspedicijama u nepoznate krajeve svijeta, koje je organizirao proteklih desetljeća, te istraživanjima zagonetnih kamenih kugli na području BiH. Pobornik je kontroverzne teorije o postojanju piramida u srednjoj Bosni, koju je 2004. godine objavio Semir Osmanagić.

Bosnić u knjizi Dan kada su učenjaci umirali govori o mnogim znanstvenicima koji su navodno tajanstveno umrli dok su istraživali mnoge tajne zemlje i svemira. Posebno ističe one koji su umrli iz potpuno nejasnih razloga nekoliko minuta prije nego što su trebali objaviti neko veliko znanstveno otkriće.

U knjizi Sve misterije svijeta raspravlja o mnogim tajnama planeta Zemlje. Kao primjer Bosnić uzima često tzv. UFO, leteće tanjure za koji mnogi svjedoci tvrde da su ih vidjeli.

Tajanstvenom moru Bosnić raspravlja o tajnama mora. Kao najnejasniju točku na Zemlji navodi tkz. Bermudski trokut, na kojem su mnogi brodovi misteriozno bez traga nestali.

Tajne iščezlih civilizacija govore o starim civilizacijama kao što su Maje ili stari Egipćani, i o svim tajnama koje su oni krili.

(izvor: Wikipedia)

Komentariši