Između sna i jave: MOJ TEŠANJ (31)

ŠIŠMIŠI I SVICI

Negdje, tamo prema Krndij, živjla je neka Ajka, čiju smo kuću zaobilazili. Živila je sama i o njoj se u Tabacima pričalo da je noću posjećuju šejtani i da nikad nikome ne želi dobro. Pričalo se da se bavi čarobnjaštvom i da spravlja sihire. Nas djecu znala je mamiti i pozivati u avliju i nuditi nam šećer i novac da joj hvatamo i donosimo žive šišmiše. Pri tome nas molila da o tome nikome nista ne pričamo.

Naravno da sam sve ispričao majci i ona mi je nakon toga zabranila da prolazim pored Ajkine kuce.

– Nikad više ne idi gore – zaprijetila mi je – jer te Ajka može začarati. Ona je vještica!…

Vještica?!

Taj izraz u mojoj glavici izazivao je neki nedefinisani strah, bio sam svjestan da bih se trebao plašiti, ali nisam znao ni čega ni koga. Uglavnom, poslije tog majčinog upozorenja, zaobilazio sam Ajkinu kuću.

Poslije, kada sam odrastao i svega postao svjestan, izmišljao sam razne uzbudljive priče o sirotoj Ajki i s njima zabavljao i uljepšavao djetinjstvo svojim sestričima. Ajka iz mog tešanjskog djetinjstva je kasnije postala i lik u strpu koji objavljuje popularni sarajevski strip-magazin “Bosona”, kojeg uređuje moj sestrić Alija Balta.

Moj prijatelj Safet Prčo o Ajkinoj želji da joj donesemo živog šišmiša i da će nas za to bogato nagraditi nije pričao svojim roditeljima, nego je ispričao svom starijem bratu Hakiji, koji je bio mnogo stariji i odvažniji od nas, pa joj ih je od tada Hakija redovno donosio. Tako se dogodilo da smo ponekad i mi s Hakijom išli u lov na slijepe miševe.

Iako ih je najviše bilo na Staroj tvrđavi i u stijenama na Zvečaju, ipak smo se najčešće penjali na stijenu iznad Limana na kojoj je bila jedna nevelika pečina do koje se teško dolazilo a još teže u nju ulazilo. Danju su se tamo sklanjala jata šišmiša pa bi se Hakija vješto penjao i ulazio u nju. Hvatao ih je golim rukama, ponekad je iznosio i po dva ili tri. Šišmiši su se opasno branili pa su ga jednom do kosti ugrizli za palac, ali Hakija ni tada nije odustao da s njima i dalje snabdjeva staru Ajku.

Pričao mi je Safet da je kasnije Hakija svoj “biznis”, proširio u Tešnju, pa su slijepe miševe kupovale i mnoge djevojke, koje su od njih navodno pravile hamajlije za udaju. Djevojka koja bi nosila hamajliju od šišmiša, vjerovala je da će za njom “zaslijepiti” momak kojeg je željela osvojiti i udati se za njega! Bilo je, navodno, takvih slučajeva, pa je tetka Fiza znala našoj majci pričati o nekim djevojkama koje su se tako udale. Govorila bi sa dozom zlobe:

– Ma, ona se udala zahvaljujući hamajliji od slijepog miša!…

Inače, slijepe miševe smo lovili i na druge načine. U ljetnim predvečerjima, kada bi se noć uvlačila pod krovove grada, šišmiši su u jatima letili iznad neosvjetljenih tabačkih sokaka loveći mušice. Naročito ih je bilo mnogo na Kapi, iznad sokaka što prolazi ispod vile Ademage Mešića. Mi smo na duge motke čvrsto vezivali komade šperploče ili debelog kartona i s tim motkama mahali iznad glava. Nerjetko se dešavalo da bismo pogodili šišmiša u letu i on bi omamljen pao na zemlju. Tada bi ga Prčo ili Hakija hvatao za krila i spremao u jednu veliku okruglu konzervu. Hakija je zatim tu konzervu nosio Ajki i za tu uslugu dobijao novac.

Kroz svoj život i neobična putovanja po svijetu često sam se susretao sa zanimljivim pričama o šišmišima (Chiroptera) i stekao sam dojam da su neraskidivi dio svjetske mitologije. U prirodi ih ima preko hiljadu vrsta i među mnoštvom sisara predstavljaju petinu populacije. Žive tridesetak godina a njihova veličina se kreće od onih najmanjih, koji nisu veći od leptira i koji se hrane sitnim insektima, pa do opasnih letećih čudovišta čiji raspon krila zna biti velik blizu dva metra. Viđao sam ih u Papui Novoj Gvineji gdje predstavljaju strah i trepet za žabe, ribe, čak i zečeve.

U istočnjačkim vjerovanjima šišmiš najčešće simbolizira pobožnog muškarca, ali u nekim slučajevim i ženu, koja se bavi crnom magijom. U Kini, međutim, slijepi miševi simboliziraju sreću i dugovječnost; pet unakrst poredanih šišmiša predstavljaju pet sreća što se u kineskoj mitologiji podrazumjeva pod izrazom – “Wu fu”. Tih pet sreća su – bogatstvo, dugovječnost, spokojstvo, zdravlje i blaga smrt!

U djelu ”Naturalis historia”, antički pisac i znanstvenik Plinije stariji (23 – 79 n. e.) bilježi da krv šišmiša služi za spravljanje afrodizijačkih napitaka i erotskih čina, a pripadnici drevnih kultura Srednje Amerike (Olmeci, Tolteci, Maje, Asteci…) vjerovali su da je šišmiš gospodar ognja i božanstvo smrti, te da uništava život i proždire svjetlost.

U alkemičarskim predajama, slijepi miševi simboliziraju androgina, demona i letećeg zmaja, a u magijama mnogih zemalja svijeta, šišmiši su naprosto nezaobilazni. Gotovo svaki dio njihovog tijela koristio se u spravljanju magičnih sadržaja: oko šišmiša štitilo je od urokljivih očiju, a onaj ko bi ga nosio u malom džepu od prsluka, nadao se da će postati nevidljiv. Njegova krila služila su za spravljanje čarolija koje su u sukobima trebala da opčine i poraze neprijatelja; kuglaši i kartaši (kockari) vjerovali su da će im srce šišmiša, ako ga vežu crvenim koncem oko desne ruke, donijeti sreću u igrama.

Bilo je i drugih zanimljivih vjerovanja. Ako bi žena koja ne može da zatrudni zaspala na jastuku ispod kojeg je krv šišmiša, vjerovalo se da će uskoro zanijeti i roditi zdravu bebu. Glava šišmiša vezana crnom krpom za desnu ruku navodno sprečava snove, a u kući u kojoj bi se držale šišmiševe kosti vladala bi sreća i bračna harmonija. Vojnik koji bi u džepu nosio izmrvljeno srce šišmiša, u slučaju ranjavanja na ratištu vjerovalo se da neće iskrvariti do smrti; namažu li se obrve krvlju slijepog miša, mislilo se da se mogu steći sposobnosti noćnog vida koji posjeduju ove životinje, a stavite li nekoliko kapljica šišmiševe krvi u piće voljene osobe, ona će vas više voljete a u ljubavi biće navodno daleko strastvenija.

Ali ni to nije sve. Osoba na čiju se kosu pomokri šišmiš, vjerovalo se da će oćelaviti preko noći, a ako bi se slijepi miš zapleo u žensku kosu, kosa se morala odmah ošišati na nulu. Kada bi se šišmiši u jatima pojavili prije mraka, govorilo se da će sutra biti lijepo i sunčano vrijeme, a ako bi gubili orijentaciju i udarali o zidove kuća ili zgrada, najavljivali bi kišu i olujno nevrijeme. Onaj ko ubije šišmiša, vjerovalo se da će tim činom skratit sebi život, a ako ga ugleda usred bijelog dana, vjerovalo se da će mu to donijeti nesreću. Vjerovalo se takođe da će neko umrijeti u kući oko koje šišmiš načini tri kruga. Sanjati šišmiša – donodi nepovoljne vijesti; uloviti ga u snu predskazuje – čast i sreću.

Moje razigrano tešanjsko djetinjstvo vezano je za još jedno živo stvorenje o kome znanost ni do danas nije otkrila sve njegove tajne. Riječ j o svicima (Lampyris noctiluca), koji pripadaju porodici tvrdokrilaca Cleoptera, koji u ljubavnim noćima ženke prizivaju čudesnim svjetlosnim signalima.

Jednom me dok smo pili kahvu u Morića hanu, u Sarajevu, i razgovarali o starom Tešnju, pitao Rešad Kadić da li se sjećam lipanjskih sumrka u gradu u kome sam rodjen.

– Svega se sjećam – potvrdio sam!

– Sjećaaš li se da Tešanj dugo nije imao struje i ulične rasvjete?!…

– Sjećam, naravno!

– A, sjećas li se da su sokaci bili puni svitaca i da je u lipanjskim noćima grad izgledao kao čarolija?!…

Oh, Bože!… Da, da… Kako se ne sjećam!

Rešad je bio pjesnik u duši, dobar i plemenit čovjek, ali se rijetko otvarao. No, kada bismo u rijetkim prilikama pominjali Tešanj, onda je tonuo u neku vrstu sentimentalnog romantičarskog raspoloženja. Bio je tešanjski zet, oženjen kćerkom uglednog trgovca Aširage Mujičića čija je trgovina tekstila i metražnih tkanina bila poznata i izvan Tešnja. Imao je, čini mi se, troje djece a njegov sin Ibrahim i kćerka Hajrija jedno vrijeme su išli u istu školu u koju je išla i moja starija sestra Subha.

Da, svici su obilježili djetinjstvo cijele moje tešanjske generacije. U lipanjskim predvečerjima i noćima kada bi svojim čudesnim fluoroscentnim zelenim, žutim, blijedo crvenim svjetlima, pozivali ženke na ljubavni ples, mi smo trčali za njima, hvatali ih i pljuvačkom ih lijepili na svoja čela ili ih skupljali u šibice i nosili kući, nesvjesni da im možda time skraćujemo život.

Mnogo kasnije, kada sam počeo putovati po svijetu, shvatio sam da njihov ljubavni let uveseljava djecu i na drugim merdijanima ove naše Plave planete. Prirodnjaci su utvrdili da postoji preko dvije hiljade vrsta svitaca. Jednom sam se, istražujući blistavu civilizaciju Inka, zatekao u divljini planinskog lanca Anda, u Južnoj Americi, u noćima bez mjeseca, kada desetine hiljada svitaca svojim majušnim svjetlima prizivaju ženke da im se pridruže u ljubavnoj igri i učinilo mi se da svjedočim rađanju jednog novog, potpuno drukčijeg bajkovitog svijeta, koji sam kao dijete doživljavao u mračnim sokacima tešanjskih Tabaka. Te fascinantne noći nikada neću zaboraviti.

Prirodnjaci su utvrdili da u okviru različitih vrsta svitaca postoje i različiti svjetlosni signali kojima svici signaliziraju svojim ženkam u lipanjskim ljubavnim noćima. Ustanovljeno je da mužjaci najčešće pokušavaju da impresioniraju ženku svojim svjetlom, praveći određene putanje i lupinge u vazduhu, dok ženka obično svog ljubavnika strpljivo čeka na grani drveta ili u travi. Jutra obično dočekuju zajedno.

U prašumama “Zlatnog trokuta”, na tromeđi Laosa, Mijanmara i Tajlanda, doživio sam nešto što se ne može doživjeti ni u jednom kraju svijeta – nebrojni rojevi svitaca koji su svoja majušna ljubavna gnijezda svili na džinovskim krošnjama drveća, žmirkali su u istom ritmu – palili su se i gasili kao po nekoj dirigentskoj palici, djelujući kao dobro uigrani svjetlosni orkestar. Tako šta prirodnjaci nisu zabilježili nigdje na svijetu, niti su uspjeli objasniti na koji način svici usklađuju svjetlosne signale. Inače, u budističkoj tradiciji ovih azijskih zemalja, svitac predstavlja simbol krhkog znanja i opominje ljude da se sva mudrost svijeta skriva u neprekidnom učenju.

U našim se krajevima, međutim, vjerovalo da svitci u sebi skrivaju božansku vatru. Za osobe koje bi svica držale u kući, govorilo se da će uvijek u kući imati dovoljno hrane. Ubiti svica smatralo se velikim grijehom; onaj tko bi ga ubio riskirao bi da doživi kraj ljubavne veze ili da mu umre voljeni partner ili partnerka. Sanjati svica – nenadani događaj.

NASTAVAK SLIJEDI

O Ahmed Bosnic

Ahmed Bosnić (Tešanj, BiH, 17. lipnja 1943.) bosanskohercegovački novinar, publicist, istraživač i amater arheolog. Rodio se u Tešnju 1943. godine, ali živi u Sarajevu i Splitu. Napisao je više popularnih knjiga iz rubnih područja znanosti.

Poznat je po svojim novinarsko-istraživačkim ekspedicijama u nepoznate krajeve svijeta, koje je organizirao proteklih desetljeća, te istraživanjima zagonetnih kamenih kugli na području BiH. Pobornik je kontroverzne teorije o postojanju piramida u srednjoj Bosni, koju je 2004. godine objavio Semir Osmanagić.

Bosnić u knjizi Dan kada su učenjaci umirali govori o mnogim znanstvenicima koji su navodno tajanstveno umrli dok su istraživali mnoge tajne zemlje i svemira. Posebno ističe one koji su umrli iz potpuno nejasnih razloga nekoliko minuta prije nego što su trebali objaviti neko veliko znanstveno otkriće.

U knjizi Sve misterije svijeta raspravlja o mnogim tajnama planeta Zemlje. Kao primjer Bosnić uzima često tzv. UFO, leteće tanjure za koji mnogi svjedoci tvrde da su ih vidjeli.

Tajanstvenom moru Bosnić raspravlja o tajnama mora. Kao najnejasniju točku na Zemlji navodi tkz. Bermudski trokut, na kojem su mnogi brodovi misteriozno bez traga nestali.

Tajne iščezlih civilizacija govore o starim civilizacijama kao što su Maje ili stari Egipćani, i o svim tajnama koje su oni krili.

(izvor: Wikipedia)

Komentariši