Čudesan je ljudski dizajn

Razmišljanje: razgovor duše sa samom sobom.

Platon

Čudesan je ljudski dizajn. Čovjek u kosmosu. Okružen biljnim i životinjskim svijetom. Slobodan u muđusobnim odnosima, unutar energetskih polja, sa potencijalom duhovne snage koju teško i rijetko uspijeva razumijeti. Nekako najlakše razumije ono što je materijalno, što je opipljivo, što može raznim naučno-tehnološkim mjerilima vidjeti, sračunati i dosegnuti. Ono čime može ovladati, nadvladati, iskoristiti ili se zabaviti. I to je logično jer ljudski um bi pojednostavljeno mogli prihvatiti kao ovozemaljski ljudski softver, a sluh i vid kao senzore koji ga povezuju sa okruženjem. I ljudska rasa je dokazala da to zna koristiti, da zna inovirati, usavršavati, ubrzavati. Ono što čovjek nije dokazao je to da zna zbog čega to radi. Zašto to sve radi tako kako radi? Zašto ljudska rasa uništava tako brzo prirodne resurse, zašto ono što je u skladu sa Božijim zakonima nastajalo kao red i mogućnost da se život razvija u miru i redu, čovjek koristi i troši po ljudskim zakonima jačeg a ne pravednijeg.

Čudesan je ljudski dizajn. Slobodna volja i međusobna povezanost. Ako pojedinac ne čini nered, ako svoju slobodu plaća odgovornim odnosom prema Bogu, prema drugima u okruženju i prema sebi zbog čega se njegov život ne odvija u skladu sa zakonitostima reda? Pitanje nije teško postaviti, ali je teško na pitanje odgovoriti. Ne zato što odgovora nema, nego što izgleda nema dovoljno znanja za odgovor. Ali razmišljati o tome nije grijeh. Razmišljanje pripada 100% svakoj osobi ponaosob. Sloboda mišljenja nikada nije ni mogla biti upitna. Ona je Božiji dar. Bilo ko može staviti svoj um u pogon, misliti o bilo čemu, pri tome ne treba saglasnost ni šefa ni kolege, ni komšije ni roditelja, ni policajca ni ljekara. Čovjek dok misli o bilo čemu to se tiče isključivo njegovog mišljenja. Nikog drugog. Njegovog vjerovanja, znanja, iskustva, informacija kojima raspolaže, kriterija koje koristi, opredjeljenja koje ga “guraju” u pozitivnu ili negativnu stranu života, koji ga vode ka kritičkoj misli s namjerom da nađe bolje rješenje ili da se ljuti na loše stanje. Sve dok čovjek misli, zaključuje, podržava ili osporava bilo koga, ima negativan ili pozitivan stav prema nekome ili nečemu, ne proizvodi nikakvu posljedicu po bilo koga.

Čudesan je ljudski dizajn. Slobodna volja i međusobna povezanost. Kada čovjek počinje javno iznositi svoje mišljenje ono može imati uticaj, može izazvati reakcije, može se pogrešno razumjeti. To je već ulazak u zajednički prostor. Ali kada čovjek počinje komunicirati s nekim ono o čemu je razmišljao, zaključio, kada počinje kritikovati, iznositi ideje, prijedloge tada ulazi u područje koje sada nije samo 100% njegovo. U fer odnosu to bi trebalo biti fifti-fifti, 50% jednom a 50% nekom drugom. To je područje izgradnje zajedničkog puta, minimum dogovora: šta, kako, kada, gdje, ko, s kojim resursima? Gdje su etičke granice? Gdje prestaje borba za kratkoročnu korist zbog dugoročne održivosti? Kada ili gdje ja nisam važan nego smo prvenstveno mi važni? Šta osjeća u svom srcu ili je taj osjećaj zatrovan? Da li osjeća smirenost svoje duše ili je bezdušan?

Koliki god je čovjek postigao naučno-tehnološki razvoj da može bolje razumjeti Božije zakonitosti u kosmosu ili prirodne zakonitosti kako se iste često imenuju, da može lakše i ugodnije živjeti na Zemlji čini se da na sličan način ide u suprotnom smjeru u svakodnevnom razumijevanju zajedničkog razgovora i dogovora, zajedničkog razumijevanja i potrebe zajedničkog puta. Bez obzira o kakvoj organizaciji se radi, susreću se isti simptomi ljudskih slabosti.Uglavnom se nudi govor a ne razgovor, donosi brža a ne bolja odluka, opredjeljuje prema sebičnim a ne zajedničkim mjerilima, demonstrira se nadmoć a ne uvažavanje i poštovanje, demonstriraju se ovlaštenja a ne kompetencije i etika. Razlika je, čini se, samo u intenzitetu i pokušaju da se nešto izmijeni ali ne i u trendu.

Čudesan je ljudski dizajn. Slobodna volja i međusobna povezanost. Prelazak u akciju, u djelovanje donosi direktne posljedice. Pozitivne ili negativne. Ova faza se tiče 100% i drugih. Mi se susrećemo sa posljedicama sopstvenih akcija ali se s tim posljedicama susreću i drugi. I obrnuto. To je neizbježna zakonitost života na Zemlji. Valjda je i to dio neizbježnog testa koji ljudi za života prolaze. Čovjek bi trebao isto tako investirati u izgradnju sopstvene svijesti ali i svaka organizacija ponaosob unutar svog rukovodstva i uposlenih. Za izgradnju svijesti nije dovoljan samo sluh, vid i um. Potrebno je razumijevanje srca i duše. Čudesan je ljudski dizajn. Artikuliše se politički segment kao dominantno sekularni, a metafizički segment ostaje po strani ili usput, kao dio protokola ili kao zloupotreba prvog. I takva artikulacija ostaje manjkava, povećava razlike i nesigurnost, strah i nasilje, nezadovoljstvo i patnju. Neki učenjaci tvrde da se čovjek uvijek susreće sam sa sopstvenim posljedicama (na metafizičkoj ravni) ali na političkoj ravni i sa posljedicama koje nije sam prouzrokovao. Stoga je čovjek nepravedan prema sebi a da toga često nije svjestan. Autentičnost na metafizičkoj ravni, iskrenost da čovjek popravi sebe u razumijevanju svrhe života je pretpostavka da će susretati manje negatvnih posljedica na političkoj ravni, u svakodnevnom stvarnom životu..