TESANJ.NET stranica grada
Čitam Selimovu šmagljivost na Lanino klizanje i žal za Milkom Babović, i eto me u nekim godinama crno-bijelih tv prijemnika (televizora) ! Milkini nekadašnji komentari i opisi izgleda klizača i klizačica i danas ostaju u sjećanju kao nešto drago, nostalgično, neprocjenjivo. Ako ste tada bili dijete očarano klizanjem i gledali zorno jedno vrijeme u crno-bijeli ekran, a činilo vam se da je sve ono što se u tom trenutku događa na ledu stvarno okićeno svim mogućim bojama,onda ste za tu očaranost i doživljene boje mogli zahvaliti njoj – Milki.Darivala nam je desetljećima bogatstvo lijepe riječi i nenadmašni sklad riječi i slike. Njezin zaštitni znak – prikaz boja odjeće klizačica i klizača gledateljima crno-bijelih televizora logična je posljedica njezine opće kulture, obrazovanja, sklonosti knjizi, jednostavno rečeno – učenju. Nenadmašna !
Te, crno-bijele televizore u tamo nekoj 1966.godini (ravnam se po Briselu i utakmici Partizan-Real ),na ovim prostorima rijetko ko je posjedovao.Proizvodili su ih RIZ, EI, Iskra i Čajavec,a cijene paprene -pravi luksuz. Tako su oni u izlogu prodavnice kućanskih aparata Izbor u Doboju,mjesecima mamili mušterije uz emitovanje nekog od programa. A opet, na jednom od ekrana se stalno vrtila slika prirodnih pejsaža uz zvuke legendarne kompozicije “Monia .. !” .
Sjećam se da su TV prenos finala European Cupa Partizan- Real, maja 1966.godine oni stariji ljubitelji nogometa gledali u jelaškoj Ciglani, Vatrogasnom domu u Tešnju i Čitaonici na Gornjoj čaršiji u Doboju. Kilometre prelazili da bi to odgledali.
Normalno, jer to je u SFRJ bio tada sportski događaj decenije.
Prvi televizori u domaćinstva stižu već slijedeće,1967. godine.
I to opet, samo u nešto imućnija domaćinstva.
Eh, tada za takve domaćine nastaju “problemi”. Nisu imali dovoljno sjedalica, za zvane i nezvane goste. Cijeli komšiluk došao bi kao na sijelo. Neki sa skromnim ponudama, kafom,sokom,rahat lokumom… Jedni su opet donijeli pun fišek prženih špica…
Začudo,domaćini su uistinu bili gostoprimivi,mnogi iskreno od srca uživajući u druženju, a poneki možda iz nekog ponosa i inatluka. Jer, imati televizor-to je bila stvar statusne pripadnosti skupini onih, u društvu uvaženijih ličnosti. Uglavnom, atmosfera je bila pitoma, opuštajuća i vesela. Jednostavno tešanjačka furka !
Sijelilo se od šest do deset sati uveče. Poslije uključivanja, televizor se, dok se ne pojavi slika, gotovo cijeli minut “zagrijavao”, a poslije “gašenja”, slika se sužavala u bijelu tačku prije nego što se ekran sasvim zacrni.Po završetku emitovanja, ekran je počinjao bjeličasto da treperi-to se zvalo “snijeg”,a iz zvučnika se čulo šuštanje. Bilo je prilično rasprostranjeno vjerovanje da se televizor od toga “kvari”, pa se vodilo računa da ne ostane uključen preko noći.
Za prijem programa bila je neophodna antena, spoljna ili sobna.
Ovi drugi (sobni) bili su pošteđeni penjanja na krov i eventualnog ukočenosti vratnih žila, pa i cijelog vrata, tokom povremenog, ali neizbežnog podešavanja…
Stabilizator !!? Ima veličinu cigle,a čak pet puta je teži.To je ustvari transformator za neutralisanje promene napona, ali je i sprečavao istinsko kvarenje aparata. Sam televizor imao je dva birača kanala -VHF 4-12 i UHF 21-69.
Program na ,tada jedinom, Prvom kanalu (VHF 11.-Vlašić) imao je otprilike ovu šemu. Od 18 sati dječiji i serijski program (Mendo i Slavica, TV Bukvar-Mira Stupica kao Kika Bibić, Nasliedit će ih Kocka, kocka, kockica i Branko, Na slovo, na slovo sa Mićom, Pajom i Ostojom,dječije serije Lassie (pas) i Flipper (delfin), pa cool serije Bonanza, U autobusu, Beni Hill i kratki filmovi Braće Max, Charlie Chaplina i Stanlia i Olia. U 19 sati išlo je obavezno Laku noć, djeco ! ,a poslije EPP JRT-a išao je i zajednički TV Dnevnik.
Udarni termin je bio u 20 sati: Ide Ogledalo građanina pokornog (“Cule i Čkalja), Servisna stanica sa Mijom i Čkaljom(Raka i Jordan), Licem u naličje, Saćulatac, Ljubav na seoski način, Muzikanti, Karađoz, Kamiondžije, Kuda idu divlje svinje, Gruntovničari, Naše malo misto…
Današnje sapunice imale su prapočetak u serijama Dugo toplo ljeto sa Ben Kvikom(Roj Tinis), njegovom devojkom Klarom Vorner (Nensi Melon), Gradićom Payton sa Edom Nelsonom, Dorothy Malone uz debitante Ryan O'Neal i Mia Farrow, kao i u maxi seriji Dallas…
One, nešto starije i ozbiljnije, pored Zalepuginovog Nedeljnog popodneva, oduševljavao je zagrebački Poziv na kviz sa Jasminom Nikić i Oliverom Mlakarom, onda Da ili ne sa Mićom Orlovićem i Gordanom Boneti (kasnije Oliver Mlakar). Dobro su pamtili i one razdvojene kabine bračnih parova (uz identična pitanja) i u tome nepobjedive Reljiće , Milku i Slobodana.
I kad su Reljići došli do kraja, ispobjeđivali sve parove i u velikom finalu ostali u igri “Sve ili ništa” u situaciji da osvoje ogroman novac – dočekalo ih je pitanje:
“Vaš muž se umoran vraća sa posla i vi ste odlučili da mu napravite nešto što najviše voli da pojede. Šta ćete mu napraviti?” Tišina !!!?
“Grah sa suvim rebrima”, odgovorili su oboje,odvojeni u kabinama, i veliko slavlje među navijačima porodice Reljić moglo je početi ! Popularnost tog kviza i pomenutog bračnog para je bila tolika da se u restoranima u meniju našao i “Reljićev grah sa suhim rebrima”.
“Odgovor je točan ! Ford Taunus 12-M coupe je vaš !”,euforično će ustvrditi elegantni Oliver Mlakar pobjedniku kviza”Zlatni pogodak” Karakterističnom intonacijom poput Mladenove : “Ljudi moji, je li to moguće? Ludnica !” ili ono zapovjedno Hrvoja Macanovića na Jadranskim susretima : Lovran…! Zategni !!!”
Kod mene lično, najveći utisak, pored TV prenosa Partizan- Real, ostavili su TV prenosi muzičkih festivala Opatija, s onim voditeljem “štreberom”-Ljubom Jelčićem,Beogradsko proljeće i sarajevski Vaš šlager sezone. Nešto manje ilidžanski festival narodne muzike, kao i beogradski Sabor i krapinske Kajkavske popevke,zabavno muzičke emisije Videoton i Obraz uz obraz(Milena Dravić i Dragan Nikolić). Milovanu Iliću Minimaksu, ipak , kapa dole. Pa Maksimetar !!! Nezaboravni su isto i prenosi utakmica Zlatnih košarkaša, boksera, rukometaša,vaterpolista i normalno-onih lucidnih,ali i nekrunisanih nogometaša. Epohalni TV prenosi boks mečeva Kasius Kleja (Muhamed Ali) protiv Kverija i Frejzera, u ranim jutarnjim satima.
Utisak stoljeća,kao i u cijelom svijetu:Direktan TV prenos slijetanja Apola 11 na Mjesec 1969.god.uz stručni komentar Milivoja Jugina. Galerija ostalih zaslužnih i nezaboravnih TV likova toga vremena je ogromna i ne vrijedi da otvaram tu preobimnu knjigu.
Sedamdesetih godina,kad se televizija već dobro uhodala,školski program je emitovan ujutru od osam do deset, pola jedanaest, a popodnevni i večernji poslije pauze od tri, četiri sata…tokom koje je ekran bio prazan. Krenulo se sa emitovanjem programa u boji. Vlasnici crno-bijelih televizora sa priključkom za Drugi program uključit će dugme sa natpisom UHF i okretanjem dugmeta za finu regulaciju pronaći sliku i zvuk Drugog programa, za nas “vlašićane” bila je to na skali 41. Oni koji su kupili televizor prije 1967. godine u Drugi program mogli su da se uključe kupovinom tzv. konvertora Neuporedivo jeftinije od pomenutog konvertora bilo je šareno ravno staklo (boje duge bile su poređane vodoravno) koje se jednostavno montiralo ispred crno-bijelih ekrana, i davalo utješnu iluziju kolor slike…
Tako je crno-bijeli televizor otišao u povijest, a nastupila je era kolor televizora, pa evo sadašnja 3D televizora-plazmi u Ultra HD rezoluciji. Ja ipak i danas žalim za onim crno-bijelim televizorima, kao što je i Milka Babović,kod TV prenosa Svijetskog prvenstva u umjetničkom klizanju,emitovanog u kolor tehnici, u svojoj maniri opisivala boje kostima klizačica i klizača.
I neka je-ljepše dođe ! Šmagljivije ! Kako reče drug Selim.
