DJED ALJO

Tvoj stan se nalazi necijela tri kilometra od dvorca austrougarskog prestolonasljednika nadvojvode Ferdinanda. Tu je živio, ubijajući svakodnevno više od trideset hodajućih i više od sto letajućih životinja. U pauzama puščanih plotuna i životinjskih krikova planirao je kako smjestiti neke slovenske narode u okrilje habsburške monarhije. A kad je napustio dvorac i odvezao se do Sarajeva, više se nije vratio.

Nekih devet mjeseci si živio i radio u ruskom, carskom Peterburgu. Pa si imao kad upoznati dobro Peterburg i posjetiti Carsko Selo – dvorac carske porodice Romanovih. Car Nikolaj II je imao jednog jedinog sina Alekseja, a taj je imao tešku bolest hemofiliju. Pa je iz sibirskog sela došao Grigorij Rasputin, napola Božji a napola đavolji čovjek, uvjeravajući cara da će izliječiti jedinog nasljednika na prijesto. Kad su caru Nikolaju kazali da mu se Rasputin više posvećuje ženi nego djetetu ovaj mu to nije uzeo za veliko zlo. Ali, kad je otvoreno po peterburškim salonima Rasputin počeo agitovati protiv ruskog učešća u nadolazećem prvom svjetskom ratu, car je naredio da se Rasputin ubije. A Rasputin je tvrdio da je od Boga poslan i čuvan.  Te da će onaj koji ga se proba riješiti biti  Bogom osuđen na smrt, sa cijelom svojom porodicom. Nikolaj je bio ruski car pa se brinuo ne samo za svoju porodicu već za sve slovenske narode kojim su Njemci eto objavili rat. Sredinom rata je izvršeno carevo naređenje i Rasputin je ubijen. A krajem rata se obistinilo Rasputinovo predviđanje pa su boljševici ubili Nikolaja II i cijelu carsku porodicu Romanovih.

 Tvoj djed Aljo je bio samo malo mlađi od oba cara, Ferdinanda i Nikolaja, pa i od Rasputina. Ali je bio stariji od maloljetnog Gavrila Principa koji je iz brige za slovenskom braćom nanijetio sedam metaka za Ferninanda i Sofiju. Tako će početi prvi svjetski rat a i Princip će umrijeti u zatvoru od tuberkuloze prije nego se rat završi. Bitka na Piavi je bila 1918, pred kraj prvog svjetskog rata i zapisana je kao jedna od najvećih. Među desetinama hiljada mrtvih, na sreću nije bilo tvog djeda. Ranjen je, imao je teško oštećenu aortu pa su ga poslali sa fronta kući. Tvoj djed je doživio devedeset i šest godina, otprilike isto kao svi gorespomenuti ukupno.

Djeda gotovo nikad nisi mogao zateći u kući. Imao je pedesetak ovaca, konje i krave i dan je provodio napasajući ih. Sobom je nosio jedino postekiju na kojoj je na bašči obavljao namaze. Nana bi ti spakovala ručak i ti bi žurio da što prije nađeš djeda pa da čuješ neku od djedovih priča.

– Davno je sine bilo, vukovi se namnožili, pa objaviše da daju dukat ko vuka ubije. A kao dokaz valja vučiji rep donijeti. Ma ne bi vala ni zmiju ubio, a kamoli vuka, mile mi sve životinje pa šta ću. I ne prođe od otog ni hevta, a ja se s igranke kući vraćam. Zimsko vrijeme, mjesečina, k'o dan da je. Aaah, k'o da me neko prati. Obazrem se, kad ono vuk. Eh, velim mu ja – nemoj me dirat, neću te dirat, je l’ pravo. Domalo, k'o da mi neko za vrat puše, pa se okrenem, imam šta i vidit, vuk pravo na me skoči. Ja ga za rep ufatim ,a on na me zube iskezio. Krivo mu, jer vidi da ga se ne bojim. A ja, više iz šale, samo vako učinim AH a vuk se pripade, skoči moj dragi sav pripadnut, a meni rep u ruci ostade.

Drugi put bi te djed pitao ko ti je drug što je s tobom došao a ti mu veliš Meša, ide s tobom u razred.

Džennaza namaz na nekom od ratišta prvog svjetskog rataNamaz predvodi tešanjski alim, hafiz Mustafa ef. Hundur

(Iz knjige: Bošnjaci dolaze) 

– Ih, znam ti ja djeda, zajedno smo momkovali. Valjan je i on bio pa hoće jednom sa mnom da se oproba. Uhvatimo se za kajševe i ja mu velim: Omahni Meša.

– Jok, omahni ti Alibeg.

– Omahni slobodno Meša.

– Jok, omahni ti prvi Alibeg.

Kad sam ga ja omahn'o, odletio je priko živice šest metara visoke. Kad je na zemlju spao, žive hurmažice iz njega poispadale.

Djed je kazivao i slijedeću priču:

– Selo je anam njihovo, vele, ne smije musliman u selo živ na igranku. Hajd, rekoh da vidim. Hem odem, hem sine kolo povedem. Fes na glavi, rupcom mašem, onih snaša skrleti obuzeli kad su ovakva momka vidjeli. Kolo završi, a oko mene deseterica sa suherima i koljem. Taman rekoh da se zabavim. Šta će se sine desit, dalje ne pamtim, probudim se na onom istom mjestu. Vidim oko sebe izderanu haljinku  i zube pa računam da sam ih dobro namlatio. Uto jedna lijepa snaša naiđe, hoću da je zovnem, uuuh nemogu, nemam zuba. Bogami moji zubi na zemlji leže. Proće iza tog vremena, ja na kolima, iz šume se vraćam, drva sjek'o. Kad, poznadoh, preda me jedan od onih sa one igranke ispade:

– Merhaba – ja ću ti njemu, a on ni mukajet. – Šta je, da ti se jezik nije svez'o?

– Ma davno je Alibeg bilo.

– Tebi je morebit i davno. A ja se tebe svaki dan, kad hoću ručat, sjetim.

– Pa dobro, šta sad hoćeš? – on će ti meni.

Ja se okrenem, s kola najveći grabić dofatim pa ga preko leđa opalim. Kako sam ga udario tako sam mu srce pokren'o. Odveli ga u Doboj u bolnicu. Rekli hećimi – prije neće neg što hoće živ ostat. A jedan doktor kaziv'o – ovo ga je mor'o Aljo Krdžalija udarit.

Zadnjih godina je djed toliko izgubio vid da su mu oči postale sasvim bijele. Volio je da mu dođeš, po glasu bi te prepoznao. Nudio bi ti ručni sat, ovna, junicu, sve bi ti davao. Da ga se ponekad sjetiš pa da mu jasin proučiš. Ne treba ti ništa davati. Sjetićeš se djeda. I proučićeš.