TESANJ.NET stranica grada
Nikad niste tako dobri, kao što vam kažu dok pobjeđujete,
ali nikad niste ni tako loši, kao što vam govore dok gubite.
Lu Holc
Rođen 1809. godine a prvi poraz doživio 1832. godine ostajući bez posla, zatim 1832. gubi na izborima za zakonodavna tijela, 1834. ponovo nije izabran u zakonodavno tijelo, 1835. mu je umrla djevojka, 1836. doživio je živčani slom, 1843. gubi na izborima za Kongres, 1848. opet gubi na izborima, 1849. odbijen mu je zahtjev da postane oficir, 1854. gubi na izborima za Senat, 1856. gubi na izborima za potpredsjednika, 1858. ponovno gubi na izborima za Senat ali 1860. je izabran za predsjednika SAD-a!
Ovo su činjenice iz života Abrahama Lincolna (1809.-1865.) koje se navode u knjizi Kako ovladati vremenom i životom, od Alan Lakein. Navedeni porazi mnoge bi slomili, a neki bi se i od prvoga neuspjeha teško oporavili. No, Lincoln se nikad nije predao. Iz svakog poraza nešto bi naučio, išao dalje. Još kao splavar na Mississippiju Lincoln je suosjećajno gledao kako crnce okovane u lance odvoze prema tržnici roblja i već tada se zakleo da će javno ustati protiv toga. Izbor istaknutog protivnika ropstva na čelo države bio je signal za pobunu na robovlasničkom Jugu Amerike pa je u martu 1861. sedam država (kasnije još četiri) napustilo Uniju i osnovalo Konfederaciju. U aprilu počinje Američki građanski rat (1861.-1865.) koji završava pobjedom Sjevera i ukidanjem ropstva. Lincoln je i drugi put izabran za predsjednika 1864., a nastradao je godinu dana kasnije u atentatu koji je na njega izvršio fanatični Južnjak. Lincoln je bio simbol moralnih vrijednosti, poštenja, tolerancije, skromnosti i istrajnosti u borbi za ono što je ispravno a ne goloj borbi za vlast.
Mnogi nemaju ambicije postati predsjednikom, ali naučene lekcije su uvijek korisne. Poraza uvijek ima. No, poraz postaje neuspjehom tek ako iz njega ništa nije naučeno i ako u toj brobi ne postoje univerzalne vrijednosti kao vodilja mišljenja i djelovanja.
Na drugoj strani, 150 godina kasnije, nastala je priča koja ide ovako. Rano ujutro dođe majka probuditi svoga zaspalog sina.
“Ustani, sine! Vrijeme je da pođeš u školu.”
“Ali, mama, zašto? Ne želim ići u školu.”
“Oh, sine, ne premišljaj se više!”
“Ne, neeee…”
“Hajde, sine! Pa dobro, kaži mi barem dva razloga zašto ne bi danas išao u školu.”
“Dobro, ako već hoćeš… Djeca me mrze. I nastavnici. Oni me također mrze.”
“Nisu ti to dovoljni razlozi da ne ideš u školu. Ustani konačno, brzo se spremi!”
“Neću majko. Neću!”
“Moraš, tako ti je.”
“Daj, majko, navedi ti meni dva razloga zašto bih morao.”
“Dobro, prvi razlog: imaš 32 godine. Drugi – ti si Ministar obrazovanja!!!”
Gornja priča nema stvarnog dodira sa ministrima obrazovanja više nego što ima sa svim drugim u društvu u kome je nastala ali je zgodna za ilustraciju zagubljenog osjećaja javne odgovornosti. Borba za vlast je nužna ali ima smisla tek ako ta borba ima neupitan i nepokolebljiv cilj za uspostavu poželjnih društvenih odnosa na koje javne institucije imaju dominantan uticaj. Na tom putu nije važno koliko će biti poraza i izgubljenih bitaka važno je šta se iz njih nauči i kako se nastavlja ta borba. Na kraju, i najvažnije, kada se jednom ne izgubi, kada se pobijedi, pobjeda ne smije opiti nego učvrstiti spremnost i kretanje u akciju ka uspostavi novih – boljih praksi.
