TESANJ.NET stranica grada
Podatke priprema i opisuje : Subašić S. Hasan
Najprimjerenije naslovu učini mi se da predstavim nekoliko fotografija iz tešanjske prošlosti, koje asociraju na uzajamnu vezu čovjeka i vremena kao i iskonsku istinu da grad gradom čine ljudi i običaji, a da grad istovremeno čini ljude. Ne mogu a da ovu temu ne započnem sa fotografijom snimljenog običaja svečanog obilježavanja Nove Šerijatske 1350. ( 1934/35.) godine u haremu Čaršijske džamije u Tešnju. Svečanost predvodi odabrana tešanjska ulema ispred koje je više bajraka kao i jedan visoko podignut – na čelu slike. U pozadini se vidi stara kuća porodice Šehagić. Između ondašnjih ćefenaka vidni su prolazi koji su služili za prilaz haremu i džamiji iz ondašnjeg kaldrmisanog zanatsko-trgovačkog sokaka koji dalje vodi karavanskim drumom do Ravana – današnja ulica Enesa Galijaševića a donedavno ulica Zibe Galijašević.
Svečano obilježavanje dočeka Nove Šerijatske 1350 . godine u haremu Čaršijske džamije u Tešnju. Snimak, sa sigurnošću, nije ni obuhvatio sav prisutan narod. Bila je to i glavna svečanost ondašnjeg tešanjskog sreza pa nije čudo što je ovako masovno prisustvo tešanjskog naroda.
Dženaza rahmetli Ifete Mujčić (kći Selimage) 1938.g.
Predvodi je i klanja rahmetli Hasan eff. Ćatić
Ova mi se fotografija učinila interesantnom jer se na njoj vidi nešto čega više nema u blizini harema Čaršijske džamije u Tešnju – kamena za umrle zvanog mejtaš. Na ovom mejtašu su bili i tabuti svih naših predaka za koje je dženaza klanjanja u ovoj džamiji. Pitam se kome je on smetao.? Pored mejtaša se vidi ibrik i to nije bez svoje svrhe. Nakon klanjanja dženaze tabut sa umrlim prenosio se na rukama do mezarja. Običaj je bio da se neposredno po zagrtanju kabura i učenja kabur poljeva vodom iz ibrika na način što bi neko od prisutnih to činio počev od uzglavlja, a završio bi na podnožju kabura. Prisjećanjem na postojanje mejtaša i ibrika pored njega htio bih da taj običaj otrgnem od zaborava .
Musale – prostori za klanjanje na otvorenom Osmanlije su podizale da bi klanjali prve namaze po osvajanju nekog grada. Tako je podignuta i poznata tešanjska musala na desnoj obali rijeke Tešanjke u živopisnom kamenu i u blizini još poznatijeg šadrvana. Svi se sjećamo tog prostora i divno ukrašenog mihraba ugrađenog u griču u blizini Limana. Prostor za klanjanje bio je ravan i bez ikakvih objekata. Od Osmanskog carstva služio je ovaj prostor mnogo čemu. Tako su za vrijeme ulaska Austrougarske vojske privremeno tu boravili njihovi vojnici.
Ovako je izgledala musala dok je služila svojoj namjeni, a i mnogo, mnogo, godina kasnije. Uredno je održavana kao i prostor oko nje. Milina je bila nama djeci igrati se ispred musale čekajući školsko zvono iz škole preko puta.
Dođe, nažalost, ružan vakat da nacistički osvajač taj prostor na musali pretvori u mjesto za zabavu o čemu svjedoči i donja fotografija snimljena 1943. godine. Mihrab se samo malo nazire u pozadini fotografije.
Poslije II Svjetskog rata musala je doživjela svoje skrnjavljenje izgradnjom stambenih objekata. Šta će biti u ovom vremenu sa mihrabom, još se ne zna. Nagađa se da predstoji njegova rekonstrukcija Iskreno se nadam da će biti sačuvan kao istorijski spomenik i da neće doživjeti sudbinu čuvenog Rimskog mostića na potočiću Krndija koji nije nikome smetao više od 500 godina sve dok ne dođe ponovo ružan vakat. Danas se tom mostiću ne zna ni za trag.
Tešanj, 10.03.2010.g.
Subašić S. Hasan
