O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas,
da biste se grijeha klonili, i to neznatan broj dana…
Qur'an, 2-183
Prošlo je bilo prvih deset dana Ramazana. Razgovarao sam telefonom sa prijateljem u Sarajevu. Prijateljski razgovor: kako su porodice, idu li poslovi očekivano, kako je proteklo prvih deset dana Ramazana. Kaže mi: Pravo da ti kažem brate bilo mi je poteško prvih dana postiti. Požalim se svome Gospodaru. Velim: “Gospodaru moj, meni je teško postiti. Olakšaj mi. Ti si naredio post i ja hoću da u ime Tebe da postim. Ja znam da post koristi meni, i ovdje na Dunjaluku, i tamo na Dan obračuna. Ali molim te olakšaj mi, nemam se kome drugo požaliti osim Tebi”. I moj mi Gospodar olakšao. Sada mi je dobro. Reci mi kako ti.
Odgovorim: Pa nisam se žalio nikom. Nekako mislim kako je prirodno da postoji potreba za vodom i hranom u toku dana, organizam je navikao na neki režim ishrane i pića. Tako da sam osjetio potrebu s vremena na vrijeme ali nisam imao želju ni da jedem ni da pijem dok ne bude vrijeme iftaru.
Razmišljam kako je lijepo imati mogućnost nekome se obratiti, požaliti, zatražiti podršku u svaka doba a da tom nekom to neće biti teret, da taj neće nikom drugome ništa od toga kazati. Svim ljudima je ta mogućnost na raspolaganju a samo oni koji iskreno vjeruju u Jednog Boga, oni znaju taj osjećaj. I znaju kako se srce smiri u tom razgovoru sa svojim Stvoriteljem. Istina, u tom razgovoru čovjek ne vidi Sagovornika ali vjeruje da On njega vidi, čovjek ne čuje Sagovornika ali vjeruje da On njega čuje, čovjek vjeruje i srcem zna da je to prava adresa. Uvijek dostupna, non-stop, 24 sata dnevno, sedam dana u sedmici, 365 dana u godini. Odgovor stiže, prije ili kasnije, nekada se taj odgovor prepozna a nekada ne.
A mislim i kako je lijepo moći kontrolisati želju a ne potrebu. Želja može čovjeka odvesti na krivu stazu. Jer kontekst života na Zemlji je prepun prilika i zavodljivosti. A post nije samo glad od hrane i žeđ od vode nego da bi se grijeha klonuli. To je specijalni godišnji trening vjernika otporu zavodljivosti života na Zemlji. Kao što neka organizacija pravi godišnju provjeru funkcionisanja sopstvenog sistema upravljanja, utvrđuje slabosti i otklanja, poduzima mjere i podiže svoje sposobnosti i performanse iz godine u godinu. Tako je osposobljavanje vjernika tokom posta prilika za otklanjanje sopstvenih slabosti na periodičnom nivou s ciljem da i izvan Ramazana ostane na dostignutom nivou. Time vjernik sebe osposobljava iz godine u godinu za život na Zemlji kao Božiji zastupnik kome su na raspolaganju prirodni resursi i uređenje međusobnih odnosa ali se nada i Božijoj milosti na Ahiretu. I dok o tome razmišljam sjetih se odgovora poznatog svjetskog govornika, r. Ahmet Deedat sa jednim posjetiocem na njegovom predavanju. Pitao ga je čovjek: G-dine Dedat, kako biste se osjećali kada ako bi umrli i otkrili da Ahiret (Vječni život) ne postoji? Na tom je r. Dedat odgovorio: Ne gore nego ako biste vi umrli i otkrili da Ahiret (Vječni život) postoji. Nepotrebna je rasprava između onih koji vjeruju i ne vjeruju jer oni nisu suci jedni drugima. I jednim, i drugim će Bog suditi. Jer iskonsku slobodu koju svaki čovjek i žena imaju nisu dobili jedni od drugih i treba upravo tu slobodu na osobnom nivou i jedni i drugi da poštuju.