IMA LI PIRAMIDA U VISOKOM ILI KAKO SMO POTONULI KAO ATLANTIDA

(tema za stručno usavršavanje nastavnika)

U biltenu koji izdaje općina Tešanj u oktobru 2009. objavljena je vijest “Mistična kugla u Tešnju” o postavljanju kamena teškog 7600 kg u parku škole “Huso Hodžić” koji je “poklonio” jedan tešanjski privrednik da bi se “upotpunila turistička ponuda naše općine”. Tada mi je ta vijest bila zanimljiva i zabavna toliko da sačuvam primjerak biltena bez obzira što uz svu umjetničku maštovitost nisam još uspio da sebe ubijedim da je to kugla, ali dobro… ni caru mnogi nisu rekli da je go.

Danas, dok su škole zatvorene zbog pandemije, meni ta “mistična kugla” u školskom dvorištu izgleda sve zlokobnije. Sve se mislim, ako već turista dođe do nje trebalo bi da postoji neka tabla, natpis… Možda: “Podižemo ovaj spomenik neznanju…” ili “U spomen na potop obrazovanja u Bosni i Hercegovini…”

Ali nevažna je ta kugla, samo meni uočljivi primjer kako je nauka i školski sistem ustuknuo pred promocijom “mističnih i misterioznih”. Imam u arhivi i fotografiju prijema Torabija “vodozračnog” kod tadašnjeg Premijera Federacije BiH. Imam sačuvanu i pokoju predizbornu fotografiju naših visokih političara na visočkoj piramidi. Kada i u kojem od tih događaja je postalo očigledno da nam neminovno slijedi potop u obrazovnom sistemu, teško je odrediti. Znam kada je meni konačno postalo jasno da je voda došla do grla:

Na osnovu jednoglasne Odluke Odbora za javna priznanja Ze-do kantona Skupština Ze-do kantona je 2019. dodijelila Plaketu Zeničko-dobojskog kantona dr. Semiru Osmanagiću za “izuzetan doprinos u promociji Zeničko-dobojskog kantona”. jer je, kaže dalje odluka: “prof.dr. Semir Osmanagić, istaknuti naučnik i biznismen, … koji je 2005. godine otkrio drevni piramidalni kompleks u Visokom”.

Najviše zakonodavno tijelo našeg kantona je dodijelilo priznanje čovjeku koji na službenoj stranici svoje fondacije promoviše gradnju “akustičnom levitacijom”: teškim kamenim blokovima koji lebde visoko u zraku zahvaljujući pjevanju te trubljenju”. Svi poslanici koji su podržali ili prešutjeli tu odluku su istovremeno opalili šamar svim nastavnicima koji djecu uče da izračunaju gravitaciono ubrzanje, vektore sile, elastičnost materijala, svim učenicima koji se trude i uče da postanu arheolozi, fizičari, inžinjeri, građevinci… Te poslanike smo svi mi birali i takvima dali za pravo da vračanje, nadriliječništvo i ublehaštvo nazivaju “promocijom našeg kantona”.

Ponovo “promocija” iznad svega ili kako često kažu “pozitivna priča”. Uvjeren sam da bi se broj turista još značajnije povećao kada bi naša skupština usvojila “Zakon o zabrani gravitacije na prostoru Ze-Do kantona”.

Ovih dana pričamo i o intervjuima, a meni je u dubljem sjećanju ostao onaj kada je na početku pandemije Hadžifejzović pustio Osmanagića da priča o teorijama zavjere i o negativnim jonima koji ubijaju viruse u njegovim tunelima. Šta ga je pitao, šta ga nije pitao, zašto mu je dozvolio da preko njega u javni prostor pušta sulude teorije i izvrće podatke? Nevažno bi sve to bilo da se danas godinu poslije ne suočavamo sa nedostatkom medicinske opreme, jednom od najvećih stopa smrtnosti i široko rasprostranjenim odbijanjem prihvatanja medicinskih argumenata za konačno dostupno vakcinisanje.

Valjda zbog stida, rijetko ćete gdje čuti da je tačno prije 70 godina inžinjer Emerik Blum sa kolegama u Sarajevu pokrenuo projektni biro Energonivest. Te 1951. još uvijek je oko 75% stanovništva BiH bilo nepismeno. Već 1954. godine je Energonivest imao 37 stipendista i pretplatu za 72 stručna časopisa iz oblasti nauke. Zapitajmo se, na koliko je stručnih časopisa danas pretplaćena naša škola ili bilo koja firma?

Zamislite da danas drug Blum prošeta Bosnom i čuje da je naš biznis plan da prodajemo ćevapčiće strancima koji dođu gledati naša brda i kamenje.

Ko je kriv što danas nakon sedamdeset godina prisustvujemo retrogradnom procesu obezvrijeđivanja naučnih saznanja i održavanja pozicije države sa najvećim brojem nepismeniih u regionu? Ukratko, da vas ne držim u neizvijesnosti – krivi smo svi. Krivi smo jer smo dozvolili degradaciju obrazovanja i položaja škole u društvu.

Škola je po definiciji mjesto gdje dolazimo da se socijaliziramo, odgajamo i obrazujemo. Obrazovanje je, ukratko rečeno, prenošenje znanja. Predmeti u školi se naslanjaju na različite naučne discipline. Nauka je zasnovana na empirijskim dokazima i determinističkoj uslovljenosti i to je ono na čemu se zasniva školski obrazovni sistem. Eksperimentalno i naučnim metodama potvrđenim hipotezama koje se dalje podučavaju kao podloga za naučne iskorake u slijedećim generacijama.

Škola danas – to vam je ona zgrada pored mistične kugle. Trenutno zatvorena (pisano u vrijeme prekida nastave) – dok je ne joniziramo.

Kada naš kanton dodijeli priznanje čovjeku koji iznosi neutemeljene tvrdnje to je istovremeno i omalovažavanje svih onih koji su život posvetili nauci i naučnim metodama.

Kriv je upravni sistem pod čijom ingerencijom je i obrazovanje, a koji na ovaj način omalovažava trud ljudi istinski posvećenih nauci. Ali, iskreno, krivi su i sami nastavnici. Nekoliko puta sam čuo nastavnike koji kažu: “Ne vjerujem u teoriju evolucije pa je neću ni podučavati!”.

Svako ima pravo pripadati bilo kojoj religiji ili kultu koji ne zahtijevaju provjerljive dokaze nego traže vjerovanje. Nauka ne traži da u nju vjerujete, u naučne rezultate se sumnja i preispituje ih se – naučnim postupcima.

Što će reći: Sve dok svoje tvrdnje ne dokažete empirijski tako što ćete svirajući frulu podići vreću cementa, vi, gospodine, ne možete biti tretirani kao naučnik i istraživač vrijedan priznanja Skupštine kantona.

Carl Sagan je rekao: “Izuzetne tvrdnje traže izuzetne dokaze”. To znači da ako tvrdite da ste u prašumama Amazona našli nov podvrstu gatalinke, uz vaše reference dovoljna će biti i fotografija žabe da se tvrdnja prihvati kao vjerovatno istinita. Ako tvrdite da ste u toj prašumi sreli vanzemaljca onda nije dovoljna fotografija dođoša nego je za izuzetnu tvrdnju potrebno i tkivo za analizu. Ako vanzemaljac baš nije raspoložen da ode sa vama u laboratoriju i da krv, onda trebate barem njegovu kaku pokupiti u kakvu zdjelicu i odnijeti na analizu.

Svaki nastavnik, bez obzira koji predmet predavao, dio sebe usađuje u svoje učenike koji sutra postaju inžinjeri, arheolozi, liječnici, zanatlije… Ako kao nastavnici tražimo poštovanje našeg rada, zalaganja i truda onda smo dužni da na isti način uzvratimo ljudima koji su se obrazovali za svoja zanimanja.

Nastavnik koji negira naučne argumente i postupke vjerujući u tvrdnje koje nisu utemeljene na logički i empirijski provjerljivim dokazima, nikada neće učestvovati u oblikovanju budućeg Bluma, istraživača na superračunaru ili liječnika koji će nam operisati srce kada za to dođe vrijeme.

Autoritet nastavnika ne izvire iz toga što nosa dnevnik i upisuje ocjene već iz toga što prenosi znanja i alate da se znanja proširuju. Nastavnici odgajaju i kritičku misao i društvenu odgovornost i upravo zbog toga moraju prvi reagovati kada uoče da se degradira znanje i njihov poziv. Ako žele zadržati svoj ugled.

Možda je ipak vrijeme da priznamo da smo pogriješili jer smo dozvolili prodavačima magle da nam prodaju jone pod bubrege. Što smo dozvolili da ustuknemo pred onima koji su neobrazovaniji i glasniji. Možda je vrijeme da odlučimo poštovati i podržavati one među nama, koje smo upravo mi učitelji, učili i osposobljavali za različita zvanja pa i da se savjesno svaki dan bore sa virusom i zasučemo rukav i zamolimo svog učenika, svog liječnika da nam konačno uz sve prihvatljive rizike (ali mnogo manje opasne od nečinjenja) da tu vakcinu.

Dok nismo, zbog pandemije neznanja i ublehaštva, potonuli bez nade da izronimo.

Miralem Brkić (Facebook)