Amir Terzic

IMALI SU O ČEMU ĆUTATI

Niko se nije radovao odlasku u penziju kao Tahir. Sam je to isto proljeće ofarbao stojadina, naduvao gume, utovario šator i posuđe te se uputio na Kiseljak. Kao što cigani biraju, izabrao je mjesto uz sami potok, u hladu oraha. Đurđev danak hajdučki sastanak, Lučin danak hajdučki rastanak. Zbori Tahir, što bi trebalo da znači da kani ostati do kasne jeseni. Vrijeme je stabilizaciono, proglasila vlada. Ulje je deficitarno pa se sve kuha i peče na loju. Loj zovemo stabilizacija. Černobilska katastrofa, ugroženi smo zračenjem, gljive se ne preporučuje jesti. A mi ih s Tahirom jedemo svakodnevno. Gljivama dakle kažemo Černobil.

– Šta je ono danas za fruštuk.

– Černobil na stabilizaciji.

Meni i mom polubratu je dvadeset i nešto, sa korzoa mladi lavovi, pa bi rado večerom do čaršije, u koke. Tahir ima puno razumijevanje, samo kaže:

– Kad ti se završi taj partijski sastanak ne zaboravi nam ujutro donijeti podmjeru i novine.

Sjedi se isključivo na travi i panjevima. I stolice je Tahir zabranio jer bi se pod šatorom loše spavalo nakon udobnog sjedenja. Sir se ne smije mećati na stol sa mezom. A kad se to jednom desilo Tahir sav sir pokupi i hiti u potok. Uz jedinu riječ-smrdi.

Tahir i Ratko

Akšamluk počinje po Tahirovom džepnom satu. Nas čudi što zagleda u taj džepni sat svakih desetak minuta – ko da čekamo iftar. Onda mi govorimo kako je evo danas oblačno, smračilo se, vrijeme je…ali ga nikad nismo uspjeli nagovoriti. Čekao se akšam.

Preko potoka, pa još malo uzvodno bi podigao šator Ratko. Ratko je bio Tahirov direktor posljednjih desetak godina. Preko dana se skoro nikad nije kod nas pojavljivao ali je na akšamluk dolazio. Kao što srndač silazi na potok, na pojilo, tako bi i Ratko preskakao potok gotovo u isto vrijeme svako veče.

 

Tagarica nezaobilazna meza u Tešnjaka

Jedno veče sa Ratkom dođe i prijatelj kojeg Ratko predstavi kao Emilio. To nama, momcima, jer je bilo vidjet da su se Tahir i Emilio znali otprije. E taj čovjek, izrazitog narječja (pola po dalmatinski, a pola po zagrebački) zaista sve vrijeme nije prestao govoriti. I uz to, pripremljena meza se opuhala za pola sata. Tahir ne progovara, malo-malo pa nešto oko vatre, odgrće, razgrće. I tako sve dok se gosti ne raziđoše. Tek onda nasta potpuni muk. Onda se ja i polubrat išaretom dogovorimo da Tahira oraspoložimo.

–          Kaj ti mam kazat, pil sam s frendom pivo.

–          Skužil sam kad vam prišel taj prostjak s perorezom.

–          Dobro kažeš prostjak, zbol mi frenda u vitalni organ.

–          Kak kažeš da se zval…

–          S..U..L..J..O

Ma trudimo se iz petnih žila oponašajući Emilija, smijemo se što više možemo najavljujući eto da svemu dođe kraj pa i ovoj dosadi od čovjeka. Al Tahir ni mukaet.

Sutradan se fruštukovala kisela čorba. Zabadihava, niko ništa sinoć i ne popi. Pozvasmo, za promjenu, Ratka na jutarnju kahvu. Dođe s novinama u ruci pa odmah dok nije ni sjeo pola novina metnu pred Tahira. Popi se, pročita se, raziđe se ali se ne progovori. Prođe dan, dođe i novi akšamluk. Sve je spremno, dođe opet i Ratko. Niko se ne prihvata čašice, nešto se sve kao čeka ali niko ne zna šta.

– Boga mi Tahire, ja ga nisam zvao-veli ispotiha Ratko

– Posra mi se u ćejf-odgovori Tahir- a već mu čašica u ruci. Brzo će i osmijeh.

O Amir Terzic

Amir Terzić, rođen 15.07.1962. godine u Tešnju, od oca Ćazima i majke Hibe (rođene Krdžalić). Osnovnu školu i Gimnaziju završio u Tešnju a studij mašinstva na Univerzitetu u Sarajevu. Radni vijek je započeo u Pobjedi Tešanj gdje ga zatiče agresija pa je angažovan u odbrani grada i države, naizmjenice u Pobjedi i Armiji BiH. Augusta 1994. godine napušta Tešanj i otad živi i radi u Češkoj Republici. Oženjen je i ima jednu kćerku.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *