Šutnja

“Onome koji šuti nemoguće je oduzeti riječ.”

Stanisław Jerzy Lec

Dobar poznanik mi priča kako je napisao pismo – elektronskim putem lokalnom rukovodstvu političke stranke čiji je bio dugogodišnji funkcioner i javni funkcioner kao član te stranke. Napisao je to, kako je red, užem rukovodstvu kako bi potaknuo da se slabosti (koje je bar on kao takve vidio) otklone, poduzme neka akcija a ne kao kritički osvrt. Predložio je čak šta misli kao prvi korak da bi bilo potrebno i korisno. Nije tražio svoje pravo u tome što je u prošlosti obavljao važne dužnosti, nego je svoje pravo koristio kao, još uvijek, član jedne organizacije koja je važna za kreiranje lokalnog ambijenta a nema nikakve zvanične informacije o tome šta rukovodstvo njegove organizacije radi. Kao da se radi o tajnoj organizaciji a ne najjačoj lokalnoj političkoj stranci. Da bi saznao šta je rukovodstvo odlučilo o bilo čemu mora se nekoga nazvati i pitati da on interpretira. Ili da se to sazna od nekoga, onako usput, ali u povjerenju. Čudno i zbunjujuće, pomalo nevjerovatno, kao de se radi o totalitarnom a ne demokratskom društvenom uređenju.

No, da budem potpuno otvoren, nije to nešto što me posebno zateklo. Taj trend otuđivanja rukovodstva od članova organizacije, uspostavljanjem vlasništva nad organizacijom od strane rukovodstva nije novo na cijelom Balkanu. Umjesto da se služi organizaciji, razmjenjuju informacije unutar organizacije na transparentan i fer način, ostvari interakcija ideja, razmjena kritičkog mišljenja i uvedu stalna poboljšanja te se kreira jasan put kretanja u budućnosti, rukovodstvo se prepusti neposrednim tekućim aktivnostima i odlukama u hodu tako da ih svaki novi dan zatekne nespreman, u kašnjenju, bez rješenja i onda valja sve to “na vrat, na nos” skrpiti.

No mog je dobrog poznanika u ovom slučaju ipak nešto zateklo. Zatekla ga šutnja rukovodstva. Bez bilo kakve reakcije, bez odgovora. To je nešto što čovjek može pomisliti kao pokušaj dodira nedodirljivog, kao izraz ignorisanja od strane rukovodstva ili čak o šutnji zbog nemoći da se išta promijeni. Mislim, ako je pokretač jezika misao iz uma ili uvjerenje iz srca onda bi trebalo da je moj dobar poznanik razumio ćutanje jer kao šta svaka napisana riječ ima svoje posljedice tako je i svako ćutanje snažna poruka. Jer ćutanje nije praznina, ona je puna neočekivanih odgovora za onog ko je odgovor čekao ili još uvijek čeka.

Stoga se pitam šta bih radio da se meni to dogodilo? Šta bi neko s toliko godina iskustva u različitim organizacijama, u rukovodstvu i kao član, s toliko poznanika i prijatelja koji i danas sjede u rukovodstvu ili su članovi mogao uopće poduzeti? Dići ruke od svega – nije odgovorno jer se radi o nama. Napustiti organizaciju i prijeći u neku drugu – zar i tamo nisu slične slabosti? Okupljati članove iste organizacije koji slično misle o javnom poslu i dizati glas, vršiti pritisak, natjerati rukovodstvo da vrati organizaciju njenim članovima, da uspostavi fer i otvorenu komunikaciju u najboljem zajedničkom interesu i da napusti pojedinačne interese i funkcije kao primarne interese cijele organizacije – čini se da ima smisla. Treba samo naći pravi način kako se ne bi izgubilo previše energije na unutrašnje odnose bez poboljšanja i kretanja naprijed. I tako sam savjetovao svog dobrog poznanika: Ne odustaj, ne diži ruke, bori se i istraj u tome.