Mlinovi-vodenice u Tešnju sredinom XX. stoljeća

Sve do pojave i masovnog korišćenja električne energije vodena snaga, kao potencijalni prirodni energient, bila je jedini izvor energije koju je tešanjski čovjek mogao da koristi za svoje potrebe.

U Tešnju, sredinom XX.stoljeća, nije moglo biti nekih većih privrednih kapaciteta koji bi koristili vodenu snagu rječice koja je proticala Tešnjom i najviše zbog količine vode u istoj i na toj osnovi njenog energietskog potencijala. Iz tih razloga jedini privredni kapaciteti koji su koristili tu prirodnu energiju bili su minovi-vodenice za žitarice.

Na Sastavcima, a to je dio Tešnja gdje se dva manja potoka Raduški i Mekiški sastaju i čine rječicu Tešanjku, bila su dva mlina; jedan na Raduškom potoku- Demirovća mlin, uzvodno od Sastavaka udaljen cca 100 metara i drugi na Mekiškom potoku-Ferizbegovća mlin i on uzvodno udaljen od Sastavaka, kao i Demirovića mlin, cca 100 metara. I kod jednog i kod drugog mlina, uz same obale potoka, bili su mali vodeni izvori- Studenci gdje su se tokom ljetnjih vrućina oni koji su na leđima donijeli ili pak na taćkama dovezli žito ili pšenicu mogli hladnom vodom razhladiti.

U ovom periodu jedino je strogi centar Tešnja raspolagao vodom iz vodovoda dok su ostali mještani potrebe za vodom upražnjavali iz ovih malih izvora kojih je u Tešnju bio veći broj, a najpoznatiji bio je Kosovac. Takođe i vodu iz ovih Studenaca nosili su kućama u kantama, testijama ili đugumima i okolni mještani i koristili je za svakodnevnu upotrebu od pića i kuhanja do avdesta i kupanja.

Danas nema, koliko znam, ni mlinova, a neznam i da li ima i pomenutih Studenaca.

Sve teče i sve se mijenja! Vremena se mijenjaju ! Industrijalizacija donosi svoje odnose tako da danas mještani Tešnja, za ishranu, skoro pa nikako ne koriste žitarice koje bi sami na svojim njivama proizveli, a u vremena srednjih godina proteklog stoljeća, mahom, svaka porodica imala je proizveden svoj kukuruz-žito i svoju pšenicu koju su koristili za ličnu ishranu, ali i ishranu stoke.

Isto, tako, danas je rijetkost da neko od domaćinstava, koji žive pored ovih potoka, nema vodu u kući pa ili je to voda iz zajedničkog vodovoda ili pak sopstvenog izvora, ali je činjenica da je ista uzeta iz mnogih izvora koji su činili ove potoke tako da u toku ljeta, u zadnje vrijeme, u njima-potocim i nema vode.

Donošenje vode kućama u džugumima, ibricima, kantama, testijama i još sa obremačama je u današnjim relacijama rad povijesnog karaktera.

Demirovići su zadržali tradiciju mlinarenja i jedan od njihovih potomaka -Hajrudin i danas se bavi tim poslom i sve je ostalo slično kao i u ranija vremena, mislim na kamenje i silose za žito, osim što je vodeni pogon zamijenjen električnim. Sada je to motor od 7 KW.

Ferizbegovća mlina više nema, a nema ni mlina koji je, na Mekiškom potoku, uzvodno, bio udaljen od mlina Ferizbeovića cca. 500 metara, ali u Dobro Polju, Kadića mlin.

Od Sastavaka, nizvodno, na udaljenosti cca. 700 metara uz jedan oveći kamen-stijenu, na lijevoj obali Tešanjke bio je Sinanovića, Aljin, mlin. Inače, Alija-Aljo je iz Dolca, ali je tu, uz porodičnu kuću Mandžukića, imao svoj mlin-najvjerovatnije porodično naslijeđe. Mlin je, tako reći, bio u avliji kuće Mandžukića ili obratno, kuća Mandžukića u avliji mlina, i nikada niko nije čuo da su se ove dvije porodice sukobile oko korišćenja mlinskog zemljišta ili pak Mandžukića avlije, onda, kada je bilo popriličan broj žitelja Tešnja koji su donosili svoju meljaju i zatrpavali zemljište ispred mlina ili možda u Mandžukića avliji praveći red za mljevenje.

Bili su to stari komšijski odnosi definisani na osnovama pravih međuljudskih odnosa, a temeljeni na kulturi našeg naroda koja polahko iščezava, a to je poštivanje komšije kao brata.

Za mlin je trebala i brana, a Aljina brana bila je uzvodno od mlina 70-100 metara. (Pod branom smo podrazumijevali kako njen zasun tako i vodotok.) Aljina brana, na samom početku, napravljena je od drvenih hrastovih balvana . U blizini početka Aljine brane, na desnoj strani Tešanjke, ispod kamenog brijega, bilo je gimnazijsko igrališće koje smo i pravili mi učenici-prva generacija Tešanjske gimnazije i tu smo, kada završi nastava, igrali lopte organizujući razredne turnire. Zasun brane nama je koristio za prelaz preko Tešanjke, kada smo željeli da se nakon igre rashladimo na Studencu koji je iznad same brane, sa njene lijeve strane, izvirao iz jedne kamene pukotine. I sve je bilo o.k. dok ne dođu ljetne vrućine. I, nije bilo problema sa nedostatkom vode u Studencu nego sa našim zdravljem. Dugo je trebalo da se otkrije da je tokom ljeta, dok traju veće vrućine, voda Studenca zagađena i da u sebi nosi klice od veoma teške bolesti jetre, žutice. Svake godine bilo je pojedinačnih slučajeva oboljenja, dok se koncem ljeta 1964. godine nije nekoliko učenika zarazilo ovom vodom i tako svi zaglavili u dobojskoj bolnici na zaraznom odjeljenju.

Od Aljina mlina pa sve do ulaza u kanjon rijeke Tešanjke -Muzurovac, na rijeci Tešanjci nije bilo mlinova. Od Aljina mlina do Muzurovca Tešanjka je tekla kroz Tešanj i nije bilo mogućnosti pravljenja brana, ali odmah na svom izlazu iz Tešnja, tamo gdje se mogla napraviti brana, na početku Muzurovca, sa desne strane ceste, a na lijevoj obali Tešanjke bio je mlin Sulje Prnjavorca.

Suljo je doživio duboku starost. Inače, po zanimanju je bio pekar i imao je pekaru u sjevernom dijelu Tešnja, u Seravi. Tada, 50-tih i 60-tih godina XX.stoljeća, u narodu bio je poznat Suljin dvokilaš od narodnog brašna.

Suljo je u dijelove dana, kada nije radio u pekari, vršio usluge meljenja u svom mlinu.

I dans, u Tešnju, radi Suljina pekara koja je preimenovana nazivom u Ademova, a Adem je jedan od Suljinih sinova koji je nastavio pekarsku porodičnu tradiciju. U međuvremenu Adem je umro, ali i dalje radi pekara sa njegovim imenom, a Suljina mlina više nema. Gledam, na tom mjestu je trenutno deponija zemlje koju su napravili izvođači radova na tešanjskoj kanalizaciji.

Utorkom, kada je u Tešnju pazarni dan, seljani koji, kada bi prodaj svoju robu, ali i izgladni, dolazili bi u Suljinu pekaru gdje je bila jedna prostorija sa stolom i dugim drvenim klupama od fosni. Tu bi sjeli kupili dvokilaš, rasjekli ga, izdijelili na četvrti-čejreke, nasolili, a sol je bila u drvenom čanku na stolu, zasladili se-najeli, a ostatak hljeba zamotali bi u papir od vreće za brašno, koji im je dao Suljo, to stavili u ruksak-kožni mijeh, uprtili na leđa, i uputili se kućama kako bi i njihovi ukućani jeli taj ukusni Suljin hljeb.

Kod Sulje se moglo kupiti i četvrt hljeba-čejrek, jer neki nisu imali pare da kupe čitav hljeb, a Suljo je bio merhametli i nije se dvoumio da svoj dvokilaš rasječe samo za jednog uztrebioca. Čejreke su najčešće kupovali učenici koji su iz udaljenih mjesta dolazili u Tešanj, u školu. Od nekih sam slušao da za života nikada ništa slađe nije pojeo nego taj Suljin hljeb posoljen.

Na kraju Muzurovca, kada se Tešanjka spušta u Bukvanjsku ravnicu ispod Čifluka, bio je mlin Sejfe Tahirovića. Nisam ga posjećivao, jer usluge mljevnja, za nas, vršili su najčešće Aljo pa Suljo, a ponekada smo nosili i u Ferizbegovića mlin.

Prema nazivu za mlin, Sejfin mlin, biće da ga je Sejfo i napravio. Zaključujem to iz činjenice da Sejfo nije bio rođeni Tešnjak. On je, još, sa dva brata kao momci, trbuhom za kruhom, dvadesetih ili pak tridesetih godina prošlog stoljeća došao u Tešanj i vični slastičarskom zanatu počeli su da rade dotični posao.

Lijepo su se poženili. Zasnovali porodice sa djevojkama iz uglednih tešanjskih familija i udomaćili se u Tešnju. Ipak, radeći isti biznis njih trojica nisu imali dobru perspektivu u Tešnju tako da je jedan od njih, Velija, otišao u Zenicu i tamo potražio nafaku. Koliko znam bio je izuzetan poduzetnik i kao stranac i častan čovjek uživao veliki ugled kod Zeničana. Imao je brojnu porodicu i velika većina njegove djece završili su fakultete, a neki dostigli i visok naučni nivo.

Danas u Tešnju žive Sejfini i Hasanovi potomci. Sejfini potomci, po muškoj liniji, i danas rade isti biznis, ali nešto savremenije, a koji su naslijedili od svog pradjeda Sejfe. To je slastičarna ”Haustor” Hasanovi su prekinuli slastičarski biznis, ali po muškoj liniji dali su se u nauku. I jedni i drugi su vrijedni i ugledni građani Tešnja. Mada i među Sejfinim i Hasanovim nasljednicima ima i onih koji su se pokrenuli, kao i djedovi, trbuhom za kruhom, po drugim svjetskim enklavama a što je uzrokovao rat u Bosni.

Inače, tri brata Tahirovića došli su u Tešanj sa Gore na Kosovu. Narodno su Gorani. Kompletna njihova kulturna tradicija bila je kao kod Bošnjaka, tako da su se vrlo lahko mogli uklopiti u bošnjački kulturni milje i na taj način postali Bošnjaci. Govorni jezik Gorana je sličan jeziku koji danas poznajemo kao Makedonski. Mada je to njihov jezik od prije dva milenije i više, kojim se i danas služe, a koji su ovi današnji Makedonci pravoslavne provenijencije, nakon raspada Osmanskog carstva i progona muslimana iz današnje Sjeverne Makedonije, posvojili kao svoj.

Gora je po svemu specifična i to je najjača ali kulturološki i etički neistražena i neizučena muslimanska enklava bivše Jugoslavije. Gorani nisu bili na udaru pravoslavnih šovinista, a manje i arapskih islamologa pa su i danas nosioci starih kulturnih sadržaja vezanih za muslimanski etnokulturni izražaj, a koji je od davnina upražnjavao autohtoni muslimanski živalj Balkana. I danas, drugog avgusta, za Aliđun, a to je stari praznik rada, prekidaju sa radom, vesele se i međusobno upoznaju. Tog dana, na pogodnom i ravnom terenu obično uz rijeku,momci se nadmeću u brojnim borilačkim vještinama u kojima iskazuju svoju izdržljivost i snagu, a djevojke odjevene u najbolje nošnje i okićene zlatnim nakitom uz pjesmu i kolo nastoje da se dopadnu mladićima. Tu se upoznaju, sklapaju veze i mnogi će, nakon upoznavanja, zasnovati i svoje porodice.

Da napomenem; jedna od specifičnosti Gore, a glede islamskog naslijeđa je i ova: Na Gori u naselju Mlike je džamija na kojoj je ispisan tarih iz 1289. godine, što za umne govori da je Islam na Gori mnogo prije nego što to učimo u školama te da na Gori nije bilo turskog osvajanja i islamizacije nego je Islam tu kao civilizacijsko naslijeđe, a našto nas upućuje i aliđunsko veselje.

Gora je visoravan sa većom nadmorskom visinom a kao obronci Šar plkanine. Pripada prizrenskom okrugu, a sa jugoistočne strane graniči sa Albanijom.

A samo da navedem riječi jednog od Goranaca koji o kulturnoj zaostavštini svog naroda piše vrlo neprincipijelno na temeljima teorije koja mu je nametnuta ne znajući da obilježavanje nekih svetkovina-blagdana iz prošlosti nisu u sukobu sa njihovom monoteističkom-islamskom tradicijom, a što naglašava i njegov narod kada objašnjavaju razlog svog veselja za Jurjevo i Aliđun.

”Jedna od specifičnosti ovog naroda jeste da, iako su muslimani, slave i pravoslavni i katolički Božić, Uskrs, Mitrovdan i Đurđevdan. Objašnjavajući zašto slave i kršćanske blagdane, kažu da je to uspomena na običaje predaka i njihov način iskazivanja poštovanja spram toga.”

Međutim, treba znati da u kulturno povijesnu tradiciju tj. u autohtonost muslimana Balkana spada i obilježavanje određenih svetkovina kao što su Mitrovdan, Đurđevdan, Bozgun, Aliđun, Lučin, Miholj i drugih, jer su to u stvari samo dokazi da se Islam kao Monoteizam nadgradio na predhodnu monoteističku fazu življenja – Arijanizam, a iz kog su perioda navedeni praznici, te da su musimni Gore kao i muslimani Bosne-Bošnjaci autohtoni narod Balkana koji je prošao kroz sve faze razvoja Monoteizma, a jedna od tih faza je i Arijanizam kada su i usvojeni navedeni praznici.

Njegov stav o tome da su navedene svetkovine kršćanskog karaktera, je iz novijeg doba kada su islamske krajeve Balkana zaposjeli pravoslavni vjernici, te da bi uvezali svoju pravoslavnu kulturnu tradiciju sa ranijom pokupiše i svojim nazvaše i one svetkovine koje su bile opće narodne-monoteističke i nikako kršćanske. Takođe takvom stavu doprinijeli su i muslimani koji nisu dovoljno izučili razvoj Monoteizma čija je zadnja faza bio Islam, a pred faza Arijanizam tako da i oni odbaciše navedene praznike te u najboljem slučaju nazvaše ih paganskim što je opet kršćanski stav o monoteističkom karakteru življenja naših predaka.

Inače, i mene sjećanje služi da smo, u ranija vremena, i u Bosni, na svojstven način obilježavali Jurjevo i Aliđun, a da su roditelji neke poljoprivredne radnje, ali i događaje označavali po Bozgunu, Jurjevu, Aliđunu, Lučinu ili Miholju, jer su ti datumi bili čvrsto uvezani i pamtivi. Tešanjski vašir je bio na prvi dan Lučina ( 30.X.).

Dakle, loše poznavanje razvoja Monoteizma dovodi muslimanski živalj i do takvih grešaka da navedene praznike ne prihvataju kao monoteističko kulturno naslijeđe, nego kao kršćansko.

Kako su Tahirovići došli sa Kosova mnogi stariji Tešnjaci govorili su za njih da su Arnauti. Što geografski-nacionalno i nije pogrešno, jer je Arnautiluk bio država u kojoj su živjeli i Gorani, ali najbrojniji narod u toj državi bili su Albanci. Npr. Sejfo Arnaut. Kako su rođeni i živjeli među Albancima poznavali su i Albanski jeik, tako da je Sejfo počesto, u ranija vremena, bio prevodilac sa Albanskog na Bosanski i obratno kada su gosti Tešnja bili Kosovari koji nisu poznavali Bosanski jezik.

Tešnjaci su za peciva, prema vrsti korišćenog brašna, imali i svoje nazive. Tako da je pecivo od kukuruzna brašna imao isključivo naziv kruh. Kruh se spravljao isključivo u domaćinstvima, a pecivo pravljeno u pekari, od narodnog pšeničnog brašna, nazivali smo hljeb.

Inače, gradsko stanovništvo Tešnja za spravljanje kruha koristili su bijeli kukuruz-bjelić, dok bi seosko stanovništvo više preferiralo žuti kukuruz-žutić koji je, inače, imao nešto više sladunjaviji okus nego bjelić.

Kod kuće, osim pečenja kruha, majke su pravile i pogaču od pšenišna brašna, najčešće sopstvenog-mljevenog u mlinovima, a kad-kada i od kupljenog tzv. narodnog brašna. Za pogaču, brašno se mijesilo se sirutkom, jer je skoro svaka porodica držala kravu-e, ili kiselom vodom-Raduškom ili Dolačkom ilidžom koju smo, u iste svrhe, kao djeca donosili u sedmici barem jedan puta. Neke domaćice, koje su imale mogućnosti kupovine praška za pogaču-soda bikarbona, stavljjući je u brašno, pravili su pogaču koja bi nešto bolje ”nadođi” nego one sa ilidžom.