Jednog dana a možda i prije

Život nije prvenstveno potraga za užitkom, kao što je vjerovao Frojd,

niti potraga za moći, kako je to učio Alfred Adler, već potraga za smislom.

Najveći zadatak svakog čovjeka je da u svom životu pronađe smisao.

Viktor Frankl

Bilo je to davno, ipak se sjećam, prije 25 godina. Sastala se nekim povodom tri općinska načelnika. Jedan od njih sam bio ja. U njihovom društvu je bio i jedan predsjednik koji je u jednom trenutku rekao: dva načelnika zajedno – komedija, tri – tragedija. Naravno, bila je to šala. U ta davna vremena šale su bile prihvatljive i niko se nije ljutio. Ali ljudi dolaze i odlaze, a i svako ponaosob se vremenom mijenja.

Tako mi kazuje prijatelj, oženjen iz Travnika, kako se tamo sastalo njih šest a u stvari radi se o trojici. Naime, njih tri obavljaju nekih šest najznačajnijih stranačkih i lokalnih institucionalnih funkcija. Nekako su ljudi postali teški za saradnju i oni su smislili koncept po kome će što manje ljudi zauzeti što više funkcija. Tako da će oni biti funkcionalno povezani bez potrebe da sarađuju. Inače su oni poznati po svojoj inovativnosti i poduzetnosti. Naravno, ne diramo ni u čiju svijest, jer to ne bi bilo ni pošteno a niti moguće.

Kada se bolje razmisli to i nije iznenađenje. Demokratija je naglo došla na ove prostore. Ljudi nisu bili spremni ni za rat a kamoli za demokratiju. Jedno vrijeme je bilo lomljave, borbe, nastojanja da se krene u ispravnom smjeru. Onda su neki na vrhu pročitali razmišljanja i iskustva Josifa Staljina, odgovornog za smrt miliona ljudi, koji je kazao: Dovoljno je da ljudi znaju da su se izbori održali. Ljudi koji glasaju ne odlučuju ništa. Ljudi koji broje glasove odlučuju o svemu. I tako je demokratija postala prihvatljiv model vlasti za one koji su na vlasti. A izbori sami po sebi su prilika da se ljudi opuste, da izbace iz sebe svu gorčinu koju u sebi možda nose, mogu da viču, lažu i optužuju koga god hoće. I oni drugi, sljedbenici, vjerne sluge narode mogu to isto. Čini se čak i više. Kada izbori završe, svi se stišaju. Pobjednici nastavljaju da jašu na svojim konjima, ostali kako znaju i umiju. Tako je to u demokratiji.

Moj dobar poznanik (inače komunista po ubjeđenju), poodavno mi kaže: eto ti tvoji demokrati, jedno pričaju a drugo rade, uz to puno kradu. A ja se branio: najveći demokrati su upravo komunisti, od najpoznatijeg Slobodana Miloševića do Dodika, Čovića i Lagumdžije. Ovi ostali se još navikavaju. Tek ćeš vidjeti dok se naviknu. Tada smo se šalili, sada se više ne šalimo. Što bi narod rekao: odnio je vrag šalu. Svi se navikli. Sada smo veoma ozbiljni i zabrinuti, ali prilično uspavani, nemarni i nemoćni. Koliko god je do onih koji vole vlast, bore se za nju svim sredstvima i koriste kako misle da je mogu koristiti, ne može niko pobjeći od sopstvene odgovornosti da se uspavao, da se bezidejno sleže ramenima i miri se sa sopstvenom nemoći. Trebalo bi se trgnuti, i kazati: TAKO JE, ALI DALJE NEĆE MOĆI.

Ipak najviše zbunjuje pitanje: hoće li biti rata? Mislim koliko je samo teško odgovoriti na pogrešno postavljena pitanja. Umjesto da onaj ko pita, lijepo, ljudski pita: kada će biti rata? A ne ono, hoće li biti? Ovako brate kada pitaš, pitaj da svima bude jasno i razumljivo: kada će biti rata? To nije teško odgovoriti. Ja sam tako pitao i prijatelj mi odmah, kao iz topa odgovorio: Jednog dana, a možda i prije! To je dakle jasno. Kada je jasno, kada znaš da će nešto biti onda se čovjek za to priprema. Neće sjediti skrštenih ruku. Pa ako je loše to za šta se priprema onda moli Boga da se to ne dogodi. Ali ako se dove ne prime, ako onaj ko moli i nije baš cvjećka pa ga Uzvišeni Gospodar stavlja na čekanje (ili iz ljudima nepoznatih razloga se dova ne prima) onda on treba da se još intenzivnije priprema i bude spreman bar odbraniti to gdje sada živi. Ne bi li preživio.