Jedinstvo

Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj!
Bili su prije vas i ako Bog da, biti će i poslije vas!

Husein-kapetan Gradaščević

Jedinstvo je važna karakteristika porodice, komšiluka ili susjedstva, organizacije, nekog tima, grupe – to je, na neki način, stanje onoga što je zajedno. U isto vrijeme ne treba zaboraviti da su ljudi ponaosob slobodni da misle svojom glavom, da imaju svoja uvjerenja i životna iskustva. Stepen razvoja čovječanstva u svakom pogledu dovodi različite grupe, organizacije, timove, zajednice, društva, države u veoma složene odnose u kojima valja sudjelovati, na najbolji način dati svoj doprinos redu i miru, koristeći primjere dobre prakse prije svega na etičkim načelima a zatim i sa inovativnim tehnološkim sredstvima koja se koriste.

Komunikacija, posvećenost, povezanost i brižnost su nesumnjivo važne poveznice jedinstva. Snaga jedinstva ovisi i od mnogo toga drugog ali zadržimo se ovdje na ovome. Komšiluk ili susjedstvo gdje čovjek živi trebalo bi da ima izraženu snagu jedinstva kroz međusobnu komunikaciju punu poštovanja (ne ogovaranja), kroz posvećenost međusobnim odnosima, kroz međusobnu povezanost u raznim prilikama, stanju dobrog raspoloženja i tuge kao i pokazivanje brige za potrebama koje komšija ima a možda ih sam nije u stanju obezbjediti. I pri tome, u načelu, svaki član komšiluka ili susjedstva trebalo bi da ima isti pristup. Stvarnost je često drugačija i čini se da nije ostalo mnogo jedinstva u tom okruženju, osim u nužnim situacijama.

Ali ako govorimo o široj zajednici i društvu onda takav međusoban odnos nije moguće uspostaviti zbog brojnosti, udaljenosti, različitosti situacija i različitog konteksta na mikro planovima. Tu dolazi do uspostavljanja komunikacije, posvećenosti, povezanosti i brižnosti u društvenim odnosima kroz društvene institucije: različite instucije vlasti, ustanove, javne i privatne kompanije, razna udruženja. Ona se realizuju na temelju pravila: od ustava do zakona, podzakonskih akata, raznih odluka ili drugih akata a putem efikasnih procesa i organizacijskih struktura koje uspostavljaju red i mir na određenom području. Postoje rukovodne strukture koje osiguravaju da se rade prave stvari i da one teku na pravi pravi način. Rukovodstva se bave time, kreiraju upravljačke sisteme stalnih poboljšanja, kritički sagledavaju napredak i poduzimaju mjere da se društvo, zajednica ili organizacija kreću tamo gdje se vide u budućnosti. Jer iako se vide u budućnosti a ne znaju kako tamo stići to je ozbiljna manjkavost. Gore od toga je samo to ako se nikako i ne vide u budućnosti.

Kada je Osmanski beglerbeg prije punih 150 godina rekao Husein-kapetanu Gradaščeviću: Nema više Bosne, a neće biti ni Bošnjaka, Huseine… Gineš za državu koja nikad nije postojala niti će., a Husein-kapetan Gradaščević mu odgovorio: Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, biti će i poslije vas!. Husein-kapetan je platio glavom ali Bosna i Bošnjaci su još uvijek tu. Bio je to jasan stav rukovodstva ali bez plana kako. Ali 150 godina poslije nije više dovoljno kazati Bosna i Hercegovina je postojala hiljadu godinu i postojaće i dalje. Ne zato što će ili neće postojati, nego zbog toga što rukovodstvo mora ispuniti svoju ulogu jansim planom/modelom kako bi to Bosna i Hercegovina i dalje mogla u redu i miru postojati.

Jasno je da taj odgovor nije lagan, da je iznimno zahtjevan kao što je jasno da to ne može biti opravdanje za izostanak inicijative, zdrave i fer komunikacije, posvećenosti, povezanosti i brige između probosanski orjentisanih ljudi u Bosni i Hercegovini. Istina, u Bosni zvono crkve nikada nije smetalo glasu mujezina a sada Miloradu Dodiku na sav glas smeta glas mujezina. I Dodik pokazuje da je s nekima skovao plan kako da Bosne i Hercegovine ne bude, i na tome godinama istrajno radi. Pa iako on to ne uradi, ostaje plan.

Vara se svako ko misli da može imati integritet da poziva na jedinstvo a spreman je da laže, da toleriše lopovluk, da se ponaša kao vladar ljudi a ne kao neko ko gradi upravljački efikasan sistem utemeljen na etičkim principima najboljih praksi rukovodstva. Jedinstvo se gradi, na njemu se stalno radi, ono služi doprinosu snazi pravde i mira među ljudima a ne predstavlja nikakvu patriotsku parolu iza koje ne stoji implemetiran sistem vrijednosti. Istina, kontekst je danas malo drugačiji u odnosu na onaj od prije 150 godina, tako da glava može otići beglerbegu a ne onome ko tvrdi da će Bosna i Hercegovina opstati. No treba znati da niko ne daje garanciju za opstanak Bosne i Hercegovine osim izjava za javnost, deklaracija, osuda, sankcija. To je Bosna i Hercegovina već sve prošla, čula, doživjela i hvala Bogu preživjela. Upravo zato, zbog neposrednog iskustvenog znanja, nužno je da mi sami uradimo najviše što možemo a rukovodstvo na tom putu treba i može početi odmah sa demonstracijom nesebičnosti, posvećenosti zakonu, izgradnji sistema, dati prednost kompetencijama pri popuni radnih mjesta i donošenju odluka u operativnim poslovima te iskazati dužno poštovanje prema građanima. Prestati sa izjavama o dogovoru naroda nego komunicirati odgovornost stranačkih lidera za rad instucija, za međusobnu institucionalnu i međudržavnu saradnju i ne izmišljati toplu vodu koja se već prviše zagrijala. I, naravno, prestati se slikati i hvaliti time kako troše javna sredstva prikupljena od naroda kako bi i dalje personalno ostali na vlasti.