Dogovaranje

Dobro ima sputane ruke jer se uvijek nečeg ustručava,

zlo je slobodno jer se ničeg ne ustručava.

Tadeusz Kotarbiński

Dogovaranje je riječ koja u bosanskom jeziku asocira na pozitivnu stranu života. Ali nije uvijek tako. Ljudi se mogu dogovarati o svemu. I o dobru, i o zlu. I u dobru, i u zlu. Čini se da je jedno od najpoznatijih dogovoranja u posljednjih 30 i više godina, Dejtonski sporazum (naziv mirovnoga dogovora iz baze zračnih snaga Wright-Patterson u Daytonu, Ohio, SAD, o uređenju Bosne i Hercegovine nakon tragedičnih zbivanja 1992.-1995.). Medijaciju ovog dogovaranja je predvodila američka administracija a poznatiji od tadašnjih medijatora je bio Richard Charles Albert Holbrooke američki diplomata, pisac, urednik i bankar. Obilazio je pokojni Holbrooke Beograd i Zagreb a zatim dolazio u Sarajevo. Na kraju, dogovaranje je preraslo u pisani sporazum mira čiji je sastavni dio i novi ustav preživjele Republike Bosne i Heregovine ali bez Republike. Republika je silom istrgnuta iz naziva države Bosne i Hercegovine i dodijeljena jednom dijelu Bosne i Hercegovine. Prije toga je drugom dijelu Bosne i Hercegovine dodijeljen naziv države a ispred imena dodano federacija, tako da je 51% teritorija Bosne i Hercegovine dobilo naziv Federacija Bosne i Hercegovine. Očigledna umiješanost Miloševića i Tuđmana, predsjednika susjednih država i državnih struktura moći na tragične događaje u Bosni i Hercegovini je nagrađena umjesto sankcionisana. Karakter te njihove umješanosti godinama je službeno dokazivao i dokazao Međunarodni sud pravde u Hagu.

U isto vrijeme, jedno od najpoznatijih tajnih dogovaranja je bilo upravo dogovaranje Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu o tome kako podijeliti Republiku Bosnu i Hercegovinu. Bila je to zavjera dvije države protiv treće – susjedne države, punopravne članice Ujedinjenih naroda. Tako da je prvo bilo tajno dogovaranje (zavjera), zatim realizacija te zavjere i na kraju javno dogovaranje jer je snaga otpora realizaciji zavjere bila mnogo jača nego što su očekivali. U Parizu 14. decembra 1995. godine, za istim stolom su sjedili i sporazum o miru potpisivali redom: Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović. Njihov simboličan redoslijed sjedenja odražava redoslijed putanje medijacije kojom je išao pokojni Holbrooke. Išao je da udovolji najjačem bez obzira što je upravo taj stajao iza najmasovnijih strašnih zločina i genocida, pa je išao malo slabijem ali dovoljno snažnim da stoji iza udruženih zločinačkih poduhvata i na kraju je dolazio onom ko je stajao iza odbrane Republike Bosne i Hercegovine, međunarodne članice Ujedninjenih naroda, iza države kojoj su upravo Ujedinjene nacije zabranile naoružavanje da bi se mogla normalno braniti nego su slali plave i bijele šljemove da imaju informacije sa lista mjesta kako se Republika Bosna i Hercegovina raspada a njeni ljudi proživljavaju najveće patnje i stradanja.

Dok su tri predsjednika država: Srbije, Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine potpisivali Dejtonski sporazum u Parizu, iza leđa su im stajali: John Mayor (Britanija), Helmut Kohl (Njemačka), François Mitterrand (Francuska), Bill Clinton (Amerika) i Rusija. Hrvatska i Srbija su “potpisnice”, “sudionice” i “strane”, a ne “garanti” Dejtonskog sporazuma kako se posljednjih godina zlonamjerno interpretira od strane medija i političara susjednih država pa i u Bosni i Hercegovini. Nisu sporazum potpisivali predstavnici naroda, niti su to radile novonastale strukture unutar Bosne i Hercegovine, nego tri susjedne države: dvije države koje su svojom neposrednom uključenosti diktirale tok događaja: politikom, resursima i diplomatijom i treće države koja je tražila način da se spasi i opstane od svega toga.

Dogodilo se čudo Bosanskog otpora. Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je uprkos svemu ostalo multietnično. Jedinice Armije Republike Bosne i Hercegovine izrasle kroz odbranu nisu bile tako multietnične, nisu odražavale multietničnost Republike Bosne i Hercegovine, ali je ta multietničnost bila mnogo više nego simbolična u odnosu na ono što su radili iz Beograda i Zagreba putem medija, politika, političkih struktura i vojnih resursa. Na žalost, mnogo je bilo i onih koji su svoju emociju vezanu za etničku pripadnost stavili iznad svoje emocije prema sopstvenoj domovini što je umnogome usložilo i otežalo odbranu Republike Bosne i Hercegovine. Mnogo je zla nanešeno a duboko posijano sjeme zla je ostalo. Umjesto da se sjeme zla uklanjalo tokom godina mira nakon toga, međunarodna zajednica je uklanjala mine. I kao i svako sjeme, ono snažnije niče i raste čim mu okolnosti idu na ruku.

A okolnosti su im itekako krenule na ruku posljednjih 15-tak godina. Dodik je godinama sam proizvodio situacije (otežavao funkcionisanje institucija Bosne i Hercegovine) koje je kasnije koristio kao argument protiv nefunkcionalnosti tih istih institucija. Kreirao je javni narativ da institucije Bosne i Hercegovine nisu u funkciji Srba, iako one to i po Ustavu Bosne i Hercegovine, i po funkcionisanju jesu i moraju biti. Doduše, zbog opstrukcija, bahatosti i korupcije one nisu u funkciji kakvoj trebaju biti ali ni prema kome. I treba raditi na tome da buru funkciji svih građana i naroda u Bosni i Hercegovini, i treba raditi na njihovom osposobljavanju a ne rušenju. Vučić je redovno naglašavao da podržava teritorijalni integritet Bosnu i Hercegovine i redovno je podržavao Dodika. Ne može oboje biti istina. Jedno je velika i opasna laž.

Bosna i Hercegovina nije sama sposobna ovo bezbolno riješiti ma koliko bila u pravu. Antibosanske snage unutar Bosne i Hercegovine su brojne, one to niti kriju niti popuštaju. Probosanske snage su brojnije ali imaju znatno manju inicijativu. Očekuju da neko sa strane natjera antibosanske snage da odustanu od rušenja Bosne i Hercegovine. Ali to su godinama uzaludna očekivanja. Čak i u onome što je opravdano kao što je interpretacija Dejtonskog sporazuma i zaštita tog sporazuma. Jer odavno ni međunarodna zajednica nije jedinstvena spram Bosne i Hercegovine a Evropa nije nikada ni bila. Uz Rusiju sada je i Kina na strani antibosanskih snaga. A jasno je svima da se ključevi napajanja energijom antibosanskih snaga u Bosni i Hercegovini nalaze u Beogradu i Zagrebu. Jer je rat prestao kada su na mirovni sporzaum potpis zvanično stavili Beograd i Zagreb. Antibosanske snage njih bespogovorno slušaju. Stoga mislim da je uzalud puno trošiti snage i suprostavljati se srednjevjekovnom narativu antibosanskih snaga i licemjernom narativu europskih predvodnika u Bosni i Hercegovini. Potrebno je istrajno lobirati na argumentovanju loše uloge Zagreba i Beograda u Bosni i Hercegovini a ne pokušavati diplomatski glumiti saradnju sa neprijateljima Bosne i Hercegovine sve dok to neprijateljstvo ne prestane. Jer sasvim je logično ako Dejtonski mirovni sporazum propada da se stvari vraćaju automatizmom na stanje prije njegovog potpisivanja. Samo što su sada znatno drugačije obnovljene restartne pozicije: i onih koji razvaljuju Bosnu i Hercegovinu i onih koji je brane. Bez obzira što to velika većina ljudi i žena u Bosni i Hercegovini ne želi, ne želi povratak nazad, ne želi povaratk u ratno stanje.