Neispričana priča

Kako su nastavnik i njegov učenik, Bošnjaci, spašavali od utapanja dvoje učenika Srba

U ranije vremena, dok je Bosna i Hercegovina bila jedna od 6 republika SFR Jugolavije u gradskoj O.Š “Huo Hodžić” Tešanj, bila je praksa da su učenici sedmih razreda, tokom proljeća, kada vremenki ulsovi budu povoljni, pravili jednodnevne izlete u mjesta koja su bila značajna iz Narodnoolsobodilačkog rata, dok se u osmom razredu, za učenike maturante, obično organizovala maturska ekskurzija, a najčešća destinacija bio je neki grad-odredište na Jadranu.

Organiovanje izleta i ekskurzija imalo je za cilj, osim upoznavanje domovine i njenih ljepota i zajedničkog druženja učenika u novim okolnostima- zajedničko putovanje.
U proljeće 1988. godine učenici sedmog razreda sa svojim razrednicima uputili su se ka Mrkonjić Gradu da posjete Muzej ZAVNOBiH-a i vještačko jezero Balkanu. Došli smo u Mrkonjić grad oko deset sati. Razgledali smo Muzej, a najviše slike i stolice i saslušali kustosa, što kod učenika nije izazivalo nikakvo interesovanje, jer je događaj koji se odigrao tog 25.XI. 1943. na slobodnoj teritoriji Jugoslavije više političkog karaktera, nego ono čemu teže dječija interesovanja i jedva su čekali da se pokrenu i dođu na drugo odredište našeg plana, a bila je to posjeta vještačkim jezerima Balkana.

Došli smo na Balkanu, iskrcali se iz autobusa . Neki će igrati fudbal, neki šetat i razgledati okoliš, neki će se fotografisati, a mi nastavnici sjeli smo u baštu restorana, koja je pored samog jezera. Naručili smo sebi neko od razgaljujućih pića, jer je nakon dugog putovanja i obilaska muzeja bilo potrebno i dušu okrijepiti. Restoran je bio na mjestu odakle smo mogli posmatrati učenike i sprečavati neke slučajne nestašluke.

Jezero Balkana sastavljeno je iz dva jezerceta između kojih je bio nasip, kao staza za pješačnje, širine 3-4 metra. Na obje strane prema jezerima pod kosim uglom spuštale su se obale do jezera.

Najviše učenika šetalo je tom stazom .
U jednom trenutku učenici su se uskomešali, a neki su dotrčali i do nas, vrišteći da su u donje jezero upali Igor i Radojka . Igor je bio posinak moje koleginice Stanke Dinčeve, bio je mali, a Radojka Petrović bila je učenica sedmog razreda. Od muškog osoblja-nastavnika bio je još moj kolega rahmetli Sulejman Brka, a osim Stanke bile su Zlata Katinić i Zumreta H.Smailović.

Nisam se dvoumio. Istog momenta i bez rasprave sa kolegama krenuo sam prema mjestu gdje se sve to dešavalo, jer kada je utapanje u pitanju tu nema pametovanja, a za mnom i ostali. Došavši na mjesto događaja, u vodi vidim komešanje, ali ne dvoje djece nego troje. Učenik iz mog odjeljenja Fazlić-plivač, zaboravio sam mu ime, danas je i on prosvjetar, skočio je za njima u vodu i pokušao ih spašavati. Međutim, iako je bio plivač, a kako se utopljenik za slamku ‘fata, njih dvoje su počeli i njega savladavati. Vidjevši o čemu se radi ni trenutka nisam oklijevao. Uspio sam sa sebe skinuti košulju, potkošulju i cipele i onako u pantalonama skačem u vodu i plivam do njih. Skinuo bih ja i pantalone, ali nisam mogao kaiš otkopčati. U svoj toj brzini i zbunjenosti zaboravio sam da ga izvučem iz gajke i nikako da ga otkopčam. Vrijeme ne čeka, skačem u pantalonama, a što mi je onemogućavalo jednostavnije djelovanje. Njih troje, uklupčani, u početku su bili blizu obale, ali kao da ih vodena strja nosila. Toneći i vraćajući se na površinu uzimajući zrak i sve tako, pomicali su se i udaljavali od obale. Prije nego što ću skočiti u vodu bili su tek nekih cca. 3 metra udaljeni od obale, ali komešajući se sve više su se udaljavali tako da sam im se približio-došao do njih kada su bili na udaljenosti od najmanje pet metara od obale. S leđa sam prišao Radojki, otrgnuo je iz njihovog klupčeta. Dok sam odvajao Radojku Igor se priljubio uz Fazlića zgrabio ga za vrat i ovaj nije imao mogućnosti, a niti snage da ga iznosi. Držeći, odzada za odjeću, desnom rukom Radojku, koja je bila na maloj udaljenosti od Fazlića, lijevom rukom sam skid'o Igora sa Fazlića, a Fazliću dao znak da motri na Radojku. Zgrabio sam Igora, prebacio ga na leđa, a on se grčevito s mojih leđa stegao oko mog vrata a ja u vodi i jedva da mogu zraka uzeti. Plivao sam ka obali roneći i noseći Igora za vratom na leđima. Taj put od pet metara bio je dug kao kilometar. Dok sam ga nosio kolega Sulejman sa ostalim napravio je špagu držeći se jedno drugome za ruke kako bi sa mojih leđa mogli uzeti Igora, jer je bankina bila visoka, kosa i bez ikakvog rastinja da se čovjek može za tako nešto pridržati. To su i učinili. Okrenuo sam se i sada mnogo dalje, već je to cca. 7 metara, moj Fazlić se bori sa Radojkom. Prišao sam im i ponovo, kao i prvi put, Radojku istrgo iz grčevitog zagrljaja sa Fazlićem, okrenuo je na leđa i njemu dao znak da je izvlačimo. I uspjeli smo.

Proljetni dan, pantalone mokre, mene zaboljela glava kao nikada do tada, a došlo je vrijeme i povratka. Onako mokar i sa bolovima u glavi sretan i najsretniji. Dvoje mladih ljudi je spašeno a možda i treće, jer je moj Fazlić kao plivač bio u zagrljaju utopljenika.

Za svoje življenje i Igor i Radojka treba da budu zahvalni i Fazliću. Nadajući se da će se ovo naći na društvenim mrežama eto prilike da mu se zahvale, jer on je bio taj koji je, rizikujući svoj mladi život, skočio da ih spašava , a bilo je tu još učenika koji su znali da plivaju. A meni ? Pa, meni kao Fazlićevom i Radojkinom nastavniku bila je dužnost da ih spašavam, a Igor je bio posinak moje koleginice. Tako da tu nije bilo dvojbe. Mada sam kao nagradu, za svoj angažman, od koleginice Stnke dobio košulju i kesu sa sokom, kahvom i slatkišima. Znala je da se zahvali.

Danas je Fazlić, moj kolega, nastavnik Islamske vjernauke. Igor, predpostavljam da je živ, je negdje na jugu Srbije, jer otamo je bila i njegova tetka-pomajka Dinčeva Stanka, nastavnica historije, koja je otišla iz Tešnja kada je rat započeo. A Radojka, i ona je napustila Tešanj u toku rata, predpostavljam da je živa i možda svojoj djeci ili unucima priča kako su nju i Igora, sa kim je zajedno pala u jezero, njen školski drug Fazlić i nastavnik Fikret spasili od utapanja.

Fikret Hafizović