Konkursi, izbori i imenovanja

“Čovjek često mora mijenjati mišljenje
da bi se slagao s mišljenjem svoje stranke.”
Jean-François Paul de Gondi

Nije moguće da svi građani znaju ko može najbolje obavljati ulogu zastupnika, vijećnika ili načelnika, kao što nije moguće da svi članovi jedne stranke znaju ko je taj ko može uspješno obavljati ulogu predsjednika stranke. Da bi građani ili članovi jedne stranke o tome mogli odlučivati neohodno je utvrditi procedure i izgraditi dobre prakse na temelju tih procedura koje omogućuju građanima i članovima stranke da koga god izaberu ne mogu mnogo pogriješiti. To je dakle taj prethodni uslov ili filter. Nekada se to zvalo demokratski centralizam.

I u jednom (lokalni izbori) i u drugom slučaju (unutarstranački izbori) imaju rezultat izabrane predstavnike/ funkcionere koji treba da znaju raditi posao za koji su izabrani. A kako se to osigurava? Pristupi se izradi svih potrebnih koraka u određenom vremenskom roku koje treba provesti kako bi, npr. kandidat za načelnika ispred stranke prošao sve filtere (ocjenu programa rada koji kandidat nudi, ocjenu menadžersko-rukovodne osposobljenosti da taj program provede, etičku ocjenu, reference koje kandidat ima i na kraju društveno-stranački aktivizam). Na kraju pred one koji odlučuju (članovi stranke, odnosno različite stranačke organe) dolazi lista od više kandidata poredana shodno dobivenoj ocjeni stručne komisije ali na toj listi ne može biti kandidata koji nemaju ključna znanja i kompetencije za kandidovanu ulogu (po ocjeni komisije) i ne više od tri kandidata kako se ne bi relativizirao i nužni nivo konačne podrške. Tako bi ova procedura ponudila građanima kandidate koji su prošli određene “filtere” provjere potrebnih znanja i vještina za javnu funkciju koje većina građana ne može cijeniti.

Naravno, mogu se koristiti i drugačije metode kao taktički pristup, ad-hoc pristup, rješavanje nastale situacije po potrebi. Takve prakse ne jačaju demokratski kapacitet niti stranke u kojoj se to dogodi a niti kapacitet vodstva na javnim funkcijama. Ne govorim o tome da li će oni koji na ovaj način budu izabrani znati raditi svoj posao ili neće, govorim o ozbiljnim deformacijama pristupu procesa kandidovanja i izbora. Demokratija bez procedura, bez prethodnih filtera osposobljenosti i etičnosti, vodi ka ozbiljnim deformacijama koje se mogu nazvati različitim imenima – prije ili kasnije.

Pored velikih otvorenih pitanja kao što je pitanje patriotizma, opredjeljenosti da se brane interesi sopstvene države, pitanje pravilnog razvoja višestranačkih demokratskih praksi je isto toliko važno radi pravde, pravne sigurnosti i efikasnosti javnih institucija da na najbolji način služe svojim građanima. Ne da služe onima koji su ih birali, nego da služe svim članovima organizacije na najbolji način. Da služe svim članovima stranke u stranačkim aktivnostima i svim građanima u javnim institucijama. Razumijevanje distinkcije između tog dvoga je ključ u rukama rukovodstva za razvoj ispravnih društvenih odnosa i dobrih praksi. To naravno ne znači neposredno služenje pojedinačnim interesima, nego služenje organizaciji tako što će prioriteti biti u skladu sa općim interesom, odluke nepristrasne, fer i pravedne utemeljene na kriterijima a ne na osjećaju i emocijama a organizacija će biti sposobna da služi svojoj svrsi postojanja. To znači da će se prethodne odluke/propisi/rješenja provoditi na isti način: profesionalno i etično, te da će postojati organizacijska struktura koja će to moći fer i transparentno komunicirati sa svim članovima te organizacije, ili bar onima koji imaju potrebu ili iskazuju interes za to.

Ako se prethodno ne radi proceduralno i dosljedno, fer i transparentno male su šanse da se javni konkursi za popunu javnih pozicija i raznih profesionalnih radnih mjesta završe u skladu sa zakonom. Jer zakon ne služi da se samo forma zadovolji nego i da se suština održi, da zakonom predviđena procedura osigura pravnu sigurnost svih zainteresovanih i jednaku šansu ali i da omogući rukovodnu-menadžersku odgovornost za funkcionisanje javnih institucija, za transparentnost procesa i dobre pretpostavke da je na čelo došao neko od najboljih između zainteresovanih kandidata. Za neke javne pozicije je potrebna i stranačka legitimacija onih koji su dobili povjerenje građana na izborima, koja se institucionalizira kroz vladajuće većine u zastupničkim tijelima i pozicijama općinskih načelnika u lokalnim zajednicama.

Nema nikakve potrebe da odluke stranačkih organa trče “pred rudu”, da se javne procedure podvedu pod formalnost i da se izgubi povjerenje javnosti. Kada se to dogodi, onda se gubi i interes onih koji bi se inače javili na javne konkurse i gubi se veća prilika da se izaberu najbolji. Stoga bi bilo bolje jačati institucionalne kapacitete, kompetencije, snažne i autoritativne komisije koje provode javne procedure i izgraditi povjerenje u taj proces. Ako bi nakon toga stigla podrška od stranačkih organa (kome po izbornom rezultatu pripada odgovornost za kvalitet rada te javne pozicije, odnosno javne institucije) za onog ko je rezulatat takvog pristupa – odlično. A iako ne bi, bila bi manja šteta da se opredijeli sljedeći koji možda nije bio prvi pa makar prvi i ne bio izabran. To bi, uvjeren sam, vremenom dovelo do mnogo odgovornijeg i ozbiljnijeg pristupa svih kandidata, stranačkih i nestranačkih, u fer i korektnom dokazivanju ko može pružiti više, ko može ponuditi potpuniji i inovativniji program rada. Time mi javne službe dobile na autoritetu, građani na kvalitetu usluge a stranke na većoj popularnosti.

Do tada će galama stvarati buku, ali će se malo šta poboljšati. Samo istrajan rad, veliku trud i napor, uz znanje i kompetencije, mogu galamu zamijeniti konkretnim rješenjima, njihovom jasnom i jednostavnom interpretacijom i neposrednom akcijom u bolje prakse. Svi načelni principi, proklamacije, zalaganja, parole nemaju nikakvog značenja i snage ako nema sljedljivosti u akcijama, rokovima, u ponašanju, u kreiranim praksama.