TESANJ.NET stranica grada
Svi se mi bavimo onim što nas se tiče, što nam pripada i čemu pripadamo. Tako sam i ja po ovoj knjizi tešanjski pisac.
(Izvor: https://www.jergovic.com)
_________________________________________________________________________________
Jutros mi je iz Tešnja stigla knjiga priređivača Envera Kazaza i urednika Amira Brke, naslova “Raznolikost čitanja”. Ispod podnaslova “O djelu Miljenka Jergovića” još sitnijim slovima piše: “Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Tešnju 5. 12. 2020. godine”. Bio je to prvi naučni skup posvećen mome pisanju, održan u nekoj od dvije zemlje s kojima me povezuju državljanske, zavičajne i narodne veze. Premda su, mnogo više u inozemstvu nego u Bosni i Hercegovini ili u Hrvatskoj, mojim knjigama, pojedinačnim tekstovima, stilskim i tematskim osobenostima posvećivani magisteriji i doktorati, i njima su se bavili neki od uvaženijih slavista, jugoslavista, kroatista, bosnista i serbista današnjice, tešanjski zbornik prva je ovakva knjiga, jer nikome ranije nije na um palo da mi posveti naučni skup i da na taj način pokuša stvoriti okvirnu sliku o onome čime se bavim. Ovakvi skupovi se za značajne nacionalne pisce organiziraju po središnjim metropolskim književnim studijima, na filološkim institutima i akademijama nauka. Tešanjski skup organiziran je u mjesnom Centru za kulturu i obrazovanje, te je, posredno ili neposredno, financiran mjesnim novcem ovoga bosanskog gradića.
Uzeo sam knjigu u ruke, provjeravao njezinu čvrstinu, njušio njezine stranice, zagledao sadržaj, činio sve ono što uvijek učinim s novim knjigama, i onda se, kao za vraga, sjetio zagrebačkog akademika, profesora, povjesničara književnosti, antologičara i glavnoga živog sastavljača hrvatskih nacionalnih kanona, čiji sam intervju nedavno s pažnjom čitao. Na novinarsko pitanje zašto su u njegovome hrvatskom kanonu gotovo samo mrtvi pisci, uz dvojicu-trojicu certificiranih klasika rođenih krajem četrdesetih godina, te još jednoga iz tridesetih, akademik je rekao da treba proći vrijeme. I da to vrijeme, uglavnom, podrazumijeva da pisci koji danas pišu ostare i pomru. Tek tada će biti moguće ocijeniti njihova djela, pa vidjeti što tu ostaje, a što je prašina vremena.
Kako mu se takvo objašnjenje, ipak, učinilo pomalo nepotpunim i proturječnim, jer zašto ovi današnji moraju umrijeti da bi se znalo vrijede li što, a ona dvojica trojica još za života su postali besmrtnici, kao što je i cijeli kanon prethodno pomrlih u dvadesetom stoljeću status klasika stjecao ne samo za života, nego u snazi i za radnog vijeka? Tako je akademik objasnio da za ove današnje, neke neimenovane a perspektivne, ne postoje znanstveni radovi i akademska verifikacija, koja bi dubinskim čitanjima zašla u njihova djela, te ih kontekstualizirala. To onda otprilike znači da kanona nema, jer kanonizatori nisu stigli da kanoniziraju. Ali sad će, čim pisci pomru!
Postoje dobri razlozi zbog kojih u takvim trenucima pomislim na sebe. Ili tačnije rečeno, na pisca mog imena i prezimena, i na njegovo djelo, na koga onda, ne bez nekog budalastog veselja, počinjem gledati sa strane. Pomislim da je veliki dio profesorovog čudnovatog izlaganja, kao i fatalnog usporavanja i eutanaziranja kanona, nekako povezan sa mnom. Nema s kim drugim! Jer samo ja, među tom mlađarijom iz čekaonice za hrvatsku književnu vječnost, imam iza svojih knjiga ozbiljan broj znanstvenih radova pisanih na nekim drugim, ponešto i frekventnijim, da ne kažem većim jezicima. Što, opet, ne treba čuditi, jer su moje knjige na te jezike prevedene. I postoji taj neki boženstveno karnevaleskni nerazmjer između broja znanstvenih radova i ozbiljnih tekstova o mojim knjigama objavljenih na drugim jezicima i broja znanstvenih radova i ozbiljnih tekstova o mojim knjigama objavljenih na jeziku na kojem su knjige napisane. I da nezgoda bude potpuna: ništa od napisanog nije s profesorove bivše katedre!
Trebalo bi sad objasniti i to da se u toj meštriji zidanja, malterisanja, fugiranja i molovanja kanona ne broje znanstveni radovi pisani na tim dalekim stranim jezicima.
Meni bi samo jedno u profesorovom nadasve zanimljivom nastupu moglo izazvati ljutnju: njegovo uvjerenje da se nakon naših odlazaka s ovoga svijeta nešto još smije zbivati s našim djelima. I da bi nakon naših smrti mogao nastajati novi književni kanon u kojem ćemo se i mi naći skupa s ostalim mrtvacima, od Marina Držića do Marina Franičevića, i od Jurja Habdelića preko Jurja Barakovića do Jurja Križanića. Kao da smo za života bili ubogi božjaci, vucibatine i probisvijeti, kao da smo bili nevidljivi i neprisutni, te će nas mrtve njegova milost uprisutniti. I odakle profesoru uvjerenje da nakon naše smrti tako slobodno može raspolagati onim što smo za života napisali? Baš kao da nismo imali nikoga svog, pa je naše književno djelo ostalo općini. Ili njegovoj klinici za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Ono što nije bilo za života, neće biti ni poslije smrti.
Knjiga priređivača Envera Kazaza i Amira Brke od takvih je knjiga koje za svoju kolateralnu posljedicu imaju i markiranje pripadnosti onoga čime se zapravo bave. Svi se mi, naime, bavimo onim što nas se tiče, što nam pripada i čemu pripadamo. Za života, a i inače. Tako sam i ja po ovoj knjizi tešanjski pisac. I to je za sve nas, pa i za tog hrvatskog akademika na kojeg sam izvolio misliti, veoma dobro.
U Zagrebu, 15. lipnja 2022.
