Murphyjev zakon

„Ako nešto može poći naopako, poći će naopako.”

Murphyjev zakon

Murphyjev zakon je poslovica ili epigram, a također i životna mudrost kojoj je svojom nezaboravnom izrekom dao ime američki inženjer Edward A. Murphy. Murphyjev zakon je opće prihvaćeno sarkastično razmišljanje koje čini niz izjava na osnovi nepogrešivih iskustvenih zaključaka o ljudskim pogreškama i pogreškama u složenim sistemima. Tako definiše Murphyjev zakon jedna od poznatih enciklopedija. Ili kako se to najčešće čuje kada se pomene ovaj zakon: Ako nešto može poći naopako, poći će naopako.

Mnogi ljudi i žene su bili obradovani pobjedom Joe Bidena prije dvije godine u utrci za 46. po redu predsjednika SAD-a. Joe Biden je bio poznati senator koji se zalagao za zaustavljanje agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, na podršku međunarodnoj ravnopravnoj članici UN-a, bio je poznat po tome da je govorio otvoreno ono što je vidio na terenu bez pristrasnosti i diplomatskog umotavanja. Oni koji su bili obradovani njegovim dolaskom na čelo države (države koja je uspostavila mir i bila kreator sadašnjeg Ustava Bosne i Hercegovine, koja je podržala multietničko nasljeđe Bosne i Hercegovine kao sopstvenu vrijednost i pri tome dobila podršku ključnih saveznika u Evropi ali i širom svijeta), oni su imali nadu da će se ta podrška revitalizirati, da će destruktivne snage koje su u međuvremenu ojačale na “kaldrmi” Ustava Bosne i Hercegovine biti zaustavljene.

U posljednje dvije godine je, u tom smislu, bilo previše nade i previše razočarenja. Milorad Dodik je iskoristio cijeli mandat  u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine kako bi obezvrijedio tu instituciju, kako bi radio protiv Bosne i Hercegovine, uvrijedio je mnoge zvaničnike SAD-a, stao čvrsto uz Putina protiv Ukrajine… HDZ BiH je blokirao uspostavu izvršne vlasti u Federaciji BiH, blokirao popunjavanje Ustavnog suda Federacije BiH, na kraju su pokušali blokirati i finansiranje izbora… Sve je dopušteno kada je riječ o aktivnostima koje jačaju bezperspektivnost Bosne i Hercegovine. Jedino se daje stvarna podrška teritorijalnoj cjelovitosti.

Stoga ne čudi podrška izmjenama izbornog zakona sadašnjeg ambasadora u Bosni i Hercegovini g-dina Michael Murphyija koja je sasvim suprotna podršci SAD-a prije 27 godina kada je podržala multietničko nasljeđe Bosne i Hercegovine kao sopstvenu vrijednost. Ne čudi što on hvali izmjene izbornog zakona koji nije tim izmjenama usklađen sa Evropskom poveljom o ljudskim pravima (što je ustavna obaveza Bosne i Hercegovine) nego je izašao u susret zahtjevima radikalnih etničkih podjela i omogućio HDZ-u, jednoj od stranaka u Bosni i Hercegovini sa velikim nacionalističkim nasljeđem i rušilačkom politikom prema BiH (izuzev referenduma o nezavisnosti 1992. godine), da igra ključnu ulogu i u budućnosti. Kada američki ambasador u BiH g-din Michael Murphy kaže: Bilo je ohrabrujuće vidjeti tako veliki broj ljudi koji su glasali, onda ne samo da to nije istina nego je upravo suprotno – upravo je obeshrabrujuće. Svi zajedno izabrani članovi Predsjedništva BiH imaju 875.498 glasova ili 26% jer je broj birača u Bosni i Hercegovini je 3.368.666. Pojedinačno, Denis Bećirović (9,7%), Željka Cvijanović (9,6%) i Željko Komšić (6,7%). Problem je u samim temeljima izbornog sistema u Bosni i Hercegovini. 

Stoga nimalo ne čudi što je ambassador BiH pri UN-u g-din Sven Alkalaj imao takav govor na Vijeću sigurnosti UN-a u odnosu na takve izmjene izbornog zakona. Istina, ne treba zaboraviti ni više od deset izgubljenih godina bez ikakvog pomaka probosanskih stranaka u HDZ-ovoj paukovoj mreži oko izmjena izbornog zakona. Niti treba zanemariti izjavu uglednog i dobro informisanog novinara Ivice Puljića: Sven Alkalaj je, pristajući na Komšićevo ratovanje sa Zapadom, nanio neprocjenjivu štetu BiH. Tako da  suštinsko pitanje nije je li neko nekim razočaran ili je li ljut. Suštinsko pitanje je šta raditi da bi se vratila podrška SAD-a multietničkom nasljeđu Bosne i Hercegovine kao sopstvene vrijednosti? Od Brisela to je sasvim nerealno očekivati. To se neće postići međusobnim pobjedama i nadmetanjem probosanskih stranaka. Još manje međusobnim stalnim konfliktima. A pogotovo neće međusobnom borbom ko će biti sa HDZ-om u vlasti. Potrebno je da probosanske stranke svoje politike depersonaliziraju, da ih prevedu u primarno državničke i podršku izgradnji javnih institucija kako bi se izgradio državnički kapacitet probosanske politike. Ne treba nikako potcijeniti izgubljene godine nedostatka ozbiljnog lobiranja za Bosnu i Hercegovinu dok su u tim istim godinama Milorad Dodik i Dragan Čović zabacili duboke mreže protiv Bosne i Hercegovine.

I koliko god bila mala i nedovoljna podrška u manjem bh entitetu Pokreta za državu (5,73%) to je jedan od načina političke borbe na unutrašnjem planu. A lideri koji to stvarno hoće biti treba da se manje dodvoravaju narodu i međusobno optužuju sjedeći u Sarajevu, a mnogo više obilaziti po bijelom svijetu i lobirati za podršku održivosti Bosne i Hercegovine i vraćanju njenog suvereniteta institucijama Bosne i Hercegovine kao ključni prioritet.