Gubitak mudrosti

“Praktična mudrost,
jest kombinacija moralne volje i moralne vještine.”

Aristotel

Iz onoga što je Barry Schwartz, američki profesor psihologije, govorio 2009. godine o gubitku mudrosti unutar američkog društva, mogla bi se izvući pouka za ono što se dešava u bh društvu. Opis poslova bilo kojeg radnog mjesta je važan ali rijetko ili nikako će se naći u opisu posla da neko treba pokazivati empatiju prema drugima, poštovanje, uljudnost ili da bude spreman improvizirati kako bi uradio najbolje što može u datom trenutku za kolegu, korisnika usluga, organizaciju. S druge strane, propisane procedure rada, tamo gdje postoje, standardizuju postupke u cilju veće efikasnosti i smanjenja gubitaka. One proizilaze iz nekih prethodnih stanja, konteksta i praksi ali znaju postati smetnja u novim okolnostima. Ljudi se znaju slijepo držati procedura i potpuno izgubiti kreativnost, mišljenje i smisao onoga što rade pa ma koliko rezultat tog rada bio nelogičan i neefektivan, oni o tome gotovo da ne misle.

No, organizacije moraju imati minimum zajedničkih pravila jer se radi o integrisanju ljudi u zajednički poduhvat a to je onda sastavni dio kulture. Tako, na primjer, političke stranke imaju statute kao temeljna pravila ponašanja obavezna za sve članove te stranke, za organe i funkcionere. Sve dok su ta pravila na snazi o njima se ne raspravlja u situaciji kada ona treba da se primjene, nego se bez diskusije primjenjuju. Upravo ta pravila štite organizaciju od aktuelnih improvizacija, (samo)volje aktuelnih rukovodilaca ili grupa koja mogu iz neke svoje dnevnopolitičke pozicije ili pak sebičnosti odlučivati sasvim nepotrebno i pogrešno o onome što su temeljni vrijednosni principi organizacije.

Tako je jedan od temeljnih principa demokratske stranke mogućnost izbora. Svijest o tome treba da imaju svi članovi te stranke. Rukovodstvo treba da ima svijest o odgovornosti da se to obezbjedi i da se temeljni vrijednosni principi ne dovode u pitanje. No u praksi koja je kreirana imamo nešto sasvim drugo, nešto što je potpuno narušavanje tih vrijednosnih principa upravo od onih koji su odgovorni da se ti principi štite i provode. Većina nema svijest o tome. Tako smo čuli različite ¨mudrosti¨ koje bi objasnile i valjda ¨opravdale¨ odustajanje od tih principa. I uvijek se radi o nekoj ¨teškoj¨ situaciji, o nečemu što su okolnosti koje ¨opravdavaju¨ da se donose ¨bolja od gorih rješenja¨ tako što će se mijenjati temeljni principi u toj situaciji ili čak potpuno ignorisati to što piše u temeljnim aktima (statutima i drugim dokumentima). To se radi jer ¨partijski drugovi predsjednika¨ misle da je to u toj situaciji ¨mudro¨.

Iza takvih postupaka se ne krije nikakva mudrost. Iza takvih postupaka se skriva odgovornost za propuste u ranijem periodu, odgovornost za razvoj saradnika, za izgradnju tima, za ponudu sopstvenom članstvu više sposobnih kandidata zbog organizacijskog kontinuiteta na temeljnim vrijednostima i organizacijskoj kulturi saradnje i odgovornosti a ne na personalnom uzdizanju, nezamjenjivosti ili bilo kakvom nepotrebnom mudrovanju. Stranački izbori u demokratskoj stranci u kojoj postoji organizacijska kultura reda i saradnje treba da bude rutina a nikakvo gubljenje vremena i poseban fokus rukovodstva u odnosu na druge aktivnosti. Samo tehnički sekretari i drugi aktivisti će imati više posla.

Ako političke stranke, kao društveni mehanizmi i nosioci uspostave političke vlasti kroz građanske izbore, nemaju unutar sebe takav red i kulturu ponašanja, tada je logično pitanje: zašto nemaju? Mogući odgovor leži u nezrelosti, sebičnosti, nedostatku spremnosti bezuslovnog angažovanja za opće dobro te se personalno izdiže iznad općeg. A to znači onda da dominira osobni interes, osobna želja, osobna ambicija. A to dalje znači da je većina onih koji u tome sudjeluju i ne reaguju, ili ne sudjeluju nego gledaju sa strane i ne tiče ih se, a očekuju bolje. Nije logično.

Moguće rješenje jeste u većem stepenu spremnosti bezuslovnog angažovanja za ono što su zajedničke stvari, većem stepenu uključenosti, većem stepenu otvorenog kritičkog mišljenja u najboljem interesu bez straha od ¨nadređenih¨ i većem stepenu odgovornosti rukovodstva spram temeljnih vrijednosti.