TESANJ.NET stranica grada
Ko oprašta zločin, postaje u njemu saučesnik.
François Voltaire
U filmu italijanskog reditelja Giuseppe Colizzi iz 1967. godine “Bog oprašta, ja nikada“, poznati glumac Terence Hill je u borbi sa pljačkašima izgovorio tu rečenicu po kojoj je nazvan film. Nisam neko ko podržava ovakav stav, osobno sam u svakodnevnom životu skloniji praštanju. No 11. jula, ova scena iz filma se sama odnekuda pojavi u mislima.
Na komemoraciji žrtvama genocida u Srebrenici obratio se i potpredsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa, Menachem Z. Rosensaft, koji je poslao snažne poruke majkama Srebrenice, preživjelim, delegaciji, članovima Predsjedništva BiH i svim negatorima genocida. Između ostaloga, g-din Rosensaft je rekao: “Ovo mora da se pamti, da se istinski pamti. Moramo pamtiti jednog po jednog – dok ne osjetimo agoniju više od 8.000 puta. Sjećamo se silovatalja, egzekutora koji su ubili dječaka, obeščastili žene i djevojke Bošnjakinje, šutnuli i udarili dijete. Ne može biti oprosta, nema iskupljenja nikada, nema izgovora za premlaćivanje nenaoružanih dječaka i muškaraca”.
Drugim riječima, ne trebaju ljudi brinuti o tome kome će Bog oprostiti, a kome neće (naravno osim brige o samom sebi), jer Bog će uraditi ono što hoće. Ljudi treba da uređuju i grade međusobne odnose, da teže izgradnji reda i mira, ali to se ne radi opraštanjem zločincima. To je veoma, veoma teško raditi i sa onima koji poštuju lik i djelo zločinaca bez neke vrste pritiska i prisile. To su iznova dokazali oni koji su organizovali koncert u dvorištu Pravoslavne crkve u Srebrenici 11. jula 2023. godine, neposredno nakon što su hiljade ljudi, članova porodica ubijenih i mnogi zvaničnici napustili Srebrenicu. Ali neki od članova porodica ubijenih i preživjelih u genocidu su tome neposredno svjedočili jer žive u svojoj Srebrenici.
Uvjeren sam da velikom broju onih koji danas žive u Srebrenici, a Srbi su, nije do tog koncerta. Nije im možda do koncerta ni izvan ovog tragičnog datuma iz neposredne historije Srebrenice ali nekome do toga jeste. Nema nikakve sumnje da je zloćudna ideja zločinaca davno ponikla i živi, ne primarno u glavama izvršilaca, nego u glavama onih koji sjede daleko od mjesta samog zločina i smišljaju, izvrću i prevrću historiju, lažu i obesmišljavaju sami život ljudski, lažu svome narodu (među kojima im mnogi povjeruju) i lažu svima. Rade to tako istrajno da su vjerovatno i sami povjerovali u te svoje laži. A to onda vodi neizbježnom konfliktu (najblaže rečeno), iznova i iznova.
Šta onda ostaje onima koji su preživjeli? Ostaje im samo jedan izbor: biti spremniji za otpor, za borbu, za istinu. Bezazlene laži mogu živjeti pored istine, ljudi to svjedoče cijeli život. Ali tako zloćudne ideje i laži, ne mogu u miru živjeti sa istinom. Cijela ljudska historija to dokazuje. Stoga se ne treba u(za)lud(n)o nadati promjeni od onoga ko neće da se promijeni. Treba mijenjati sebe i svoj odnos prema sebi i prema takvima.
Fuad Šišić
Raduša bb
7460 Tešanj
