Kontinuitet izbora

Često više žalimo za onim što je bilo,
nego što brinemo kako iznova biramo.

Ako u nečemu postoji neupitan kontinuitet od 1996. godine do danas onda je to kontinuitet izbora. Ljudi imaju pravo birati one koje će dobiti uloge u institucijama javne vlasti. Pored toga, članovi političke stranke imaju mogućnost birati one koji će dobiti uloge u organima stranke. Nije teško napraviti analizu rezultata, samih po sebi tih izbornih procesa, niti poredati bar ključne osobe koje su u tim procesima birani. Mnogo teže bi bilo napraviti analizu kako su iste osobe birane. Nije bilo dramatično bitnih izmjena pravila u izbornim postupcima, no oni koji su sudjelovali tokom dugog perioda ili bili informisani duboko osjećaju pad integriteta samog izbornog procesa. Ukratko, u nekim razgovorima stiče se osjećaj da je „otimanje“ za funkcije postalo primarno i mnogo intenzivnije. Taj osjećaj potvrđuje i izmjena pravila u nekim strankama u kojima se izbori na „terenu“, dakle u općinskim organizacijama, provodi nakon završenog kongresa i izbora novog rukovodstva na najvišem nivou. Tako se logički zaključuje da novo rukovodstvo izabrano od starih „sljedbenika“ i funkcionera, usmjerava izbor novog-starog vodstva na lokalnim nivoima. Ciklusi (ne)zamjenjivosti sastava kruga?!

Ako se pogleda šta bi to integritet izbornog procesa u nekoj političkoj stranci bio, na lokalnom nivou, onda bi se moglo istaći nekoliko prioriteta. Prvo, aktuelno rukovodstvo (predsjednik, primarno; potpredsjednici, sekundarno; članovi rukovodstva, na trećem mjestu) treba da podnesu izvještaj/informaciju svim članovima o tome šta su bili rezultati u odnosu na ciljeve u tom mandatu. Istovremeno, treba da ima jasne ciljeve (bar za naredne tri godine, mandat je četiri godine) po bitnim pitanjima funkcionisanja stranke i života u lokalnoj zajednici. Drugo, treba da imaju jasan plan izbornih aktivnosti, komunikaciju i transparentnost. Treće, pored poštivanja pravila izbornog postupka u skladu sa stranačkim pisanim pravilima, ponuditi i minimum poželjnih kriterija za personalna rješenja. Ako aktuelno rukovodstvo to nema, iz bilo kojih razloga, prvo pitanje za članove stranke je da li ključne osobe u rukovodstvu zaslužuju novo povjerenje? Ako DA, onda bi bilo nužno da ključni kandidati koje se (ponovo) predlažu, ali i novi kandidati, budu obavezni pripremiti trogodišnje ciljeve stranačkog djelovanja (jedan program rada organa, radnih tijela, interakcija, transparentnost, sljedljivost u izvještavanju dostizanja postavljenih ciljeva skupštini i svim članovima kao i ciljeve javnih lokalnih politika). Bez ciljeva, svaki rezultat će se opavdati taktičkim objašnjenjima.

Treba znati da integritet podrazumijeva i to da su ljudi tačno i potpuno informisani, ali i slobodni (bez pritisaka a kamoli prijetnji) da sami donesu svoju odluku o podršci, glasanju. Ako oni koji treba da se uključe u izborni proces nisu pravovremeno i tačno informisani, oni ne mogu sami znati koga predlagati i birati. Tada čekaju da im neko kaže ili da nekom povjeruju u njihovu interpretaciju. Zatim, da bi stranačka društvena uloga, misija, imala smisleni kontinuitet i maksimalan uticaj na pozitivne društvene prakse, ne treba spajati javne i stranačke funkcije u istoj osobi i u istom mandatu (primarno, kako bi osoba bila potpuno posvećena jednoj javnoj ili stranačkoj funkciji, jer mnogo od svojih obaveza čelni ljudi često i bez toga ne rade, a trebali bi). Treba davati priliku drugim osobama na isti način kao što ne treba davati istoj osobi priliku koja tu priliku nije iskoristila da napravi pozitivne promjene, nove korisne prakse. Ako nemamo prethodni pristup, onda će taj proces do sjednice skupštine, gdje novoizabrani delegati biraju novo rukovodstvo, biti sveden primarno na grupašenja, personalne borbe i negaciju drugih potencijalnih kandidata. Članovi stranke treba da znaju da je to pogrešan način, pogrešan put, način koji ne vodi sinergiji u međusobnim odnosima nego razilaženjima i gubitku bilo kakve ozbiljne snage. A ako i pored toga sudjeluju i to prihvataju, znači da im je važnija neka osoba od zajedništva i od reda u odnosima, pa i od brige šta zajednicu čeka u budućnosti.

A delegati koji budu izabrani u skupštinu, ako ne budu svjesni svoje odgovornosti i ako budu spremni glasati i podržati nekoga samo zato što im to neko drugi traži, trebaju znati da su prvu priliku preuzete odgovornosti prokockali, izigrali. Jasno je da su međuljudski odnosi složeni, kompleksni i da postoje uticaji. Ali ti uticaji ne smiju se svesti na „ZA“ i „PROTIV“ protiv nekoga, nego prije svega na diskusiju kuda idemo, dakle jasne ciljeve. Koje to ciljeve kandidat nudi u odnosu na nekog drugog ili trećeg. Kako to planira ostvariti? Kakve su njegove osobne kompetencije u odnosu na drugog ili trećeg kandidata? Ta vrsta personalne prevage dolazi na kraju samog procesa nakon što se temeljni principi ispoštuju, ciljevi prihvate, kandidati isfiltriraju (ne zato što su loši, nego zbog toga što je interes svih izgradnja snage u kontinuitetu), a oni koji ostanu mogu inovirane ciljeve uvjerljivo braniti.

Bez toga, onaj ko je na čelu, on ima najviše iskustva biti na čelu, ima najviše informacija jer je bio na čelu, ima najviše uticaja i resursa, pa suprostavljati tek tako nekog novog kandidata je gubitak vremena i nepotrebna svađa. Možda je lakše promijeniti pravni status subjekta i umjesto da se radi o demokratskoj političkoj stranci, istu preregistrovati u privatnu grupaciju (jedini problem je što onda ne bi mogli izaći na izbore i „otimati“ se na isti način za javnu vlast, pa bi vjerovatno odmah ta grupacija i prestala sa radom). Ili nastaviti onako kako to rade mnoge političke stranke danas i očekivati da neko drugi oblikuje to šta nas čeka sutra.