Govor 4. dio

“Znati da znamo šta znamo
i da ne znamo šta ne znamo pravo je znanje.”

Henry David Thoreau

“Ono što znamo samo je jedna kap – a ono što ne znamo je ocean”, ustvrdio je prije više od 300 godina Isaac Newton. Da ovaj poznati engleski fizičar, matematičar i astronom živi danas, vjerovatno bi rekao isto. No danas, gotovo svakodnevno, može se čuti ili spoznati da svi znaju sve. A posljedica toga je promjena pristupa rukovodstva. Sada je u rukovodstvu sve više sveznalica, sve više onih koji misle da mogu odgovoriti potrebama, profilu bilo koje važne pozicije. A to samo po sebi pravi dodatnu pometnju, dezorjentaciju jer oni koji dobivaju takvu priliku istu koriste, ne kako bi bilo potrebno i najbolje u interesu cjeline za koju su preuzeli odgovornost, nego po tome kako oni misle da to treba iako nemaju potrebno znanje, a često ni potrebno iskustvo za neke važne uloge. Ili naprosto to rade iz nekih pristrasnih pobuda, sebičnih motiva (sopstvenih, grupnih ili lobističkih).

A gledaoci, građani, članovi organizacije su prepušteni da misle šta hoće, na temelju onoga što pročitaju ili čuju (ne obraća se više mnogo pažnje na to je li to pouzdan izvor ili govor osobe sa integritetom, jesu li to tačni podaci, ako jesu da li su sebično interpretirani), te da sami donose sud misleći da nešto znaju, iako je to što misle da znaju na klimavim nogama. Odavno se nema povjerenja u autoritete (a veoma bi bilo potrebno vratiti to povjerenje). Autoriteti u javnim poslovima i različitim organizacijama su osobe koje imaju ovlaštenja. Dosljedno, empatično, nepristrasno i transparentno korištenje ovlaštenja od osobe na poziciji doprinosi osobnom integritetu te osobe ali i povjerenju u autoritete, javne pozicije i važne funkcije. Ako se ta ovlaštenja koriste samovoljno, od slučaja do slučaja, pristrasno i sebično onda osoba urušava svoj integritet ali i povjerenje u autoritete, u javne pozicije i funkcije.

Kada utakmica počne, najveći autoritet na terenu je sudija jer on ima ovlasti da dosudi prekršaj, ofsajd, penal, prekid, potvrdi ili poništi pogodak. Ali sudija ta ovlaštenja ne koristi samovoljno, pristrasno i sebično nego u skladu sa utvrđenim pravilima igre koji svi znaju (i igrači, i gledaoci, i treneri, i sudije, i delegati). Ako sudija ispravno odluči a nekom od igrača ili cijeloj ekipi se to ne svidi, oni protestuju. Ali kratko, ne dopušta im se da prave nered. Gledaoci negoduju na svaku sumnjivu odluku sudije protiv ekipe za koju navijaju, jer je njihov sud pristrasan. Ako sudija odluči pogrešno, onda se otvara sumnja da li je pristrasan, da li je primio novac a rijetko mu se to pripisuje kao ljudska greška. No oni koji prate rad sudija, koji ocjenjuju njihov rad, oni mogu pogledati i snimak nekoliko puta, analizirati suđenje istog sudije na više utakmica i donijeti odluku koju bi trebali svi prihvatiti mjerodavnom. Vremenom, sudija koji je nepristrasan, koji profesionalno koristi ovlaštenja, koji je pošten steći će reputaciju uglednog sudije sa integritetom koga će igrači mnogo više poštovati, publika će mnogo manje zviždati, a autoritet sudija će dobiti na značaju.

U višestranačkom političkom sistemu, na koji se bh društvo sporo i teško navikava, može se zaključiti da opozicija zna bolje sve što je pogrešno u vlasti od pozicije. I to važi i onda kada političke strukture zamijenu uloge pozicije i opozicije. Opoziciji je problem ono što nije bilo dok je bila u poziciji, a poziciji nije problem ono što je bilo dok je bila u opoziciji. Kako neko može tako graditi osobni integritet i doprinositi autoritetu javnih funkcija i povjerenju? Na takav način to nije moguće. Ili, ako postoji elementarni red onda će vlast na nivou npr. Federacije BiH finansirati projekte od interesa za cijelu Federaciju (trebali bi znati šta je to od interesa za entitet, i vlast, i građani, i narodi), kanton projekte od interesa za kanton, a općine ono što su lokalna ovlaštenja i odgovornosti. Kreirana je praksa da svi srade sve i niko nije potpuno odgovoran ni za što (uprošteno kazano).

Vlada Federacije BiH finansira iste projekte koje finansiraju kantoni i općine. Na primjer, postalo je nuobičajeno da federalna vlast finansira dječija igrališta i sportske dvorane od interesa za jednu mjesnu sredinu ili jednu općinu. Općina finansira projekte iz ovlasti kantona na svom području ili na području druge općine. Kanton finansira projekte iz lokalnih ovlaštenja. Ili Vlada FBiH dodijeli grant općini, a općina za taj grant predloži projekat u sjedištu kantona koji bi inače trebala podržati vlada kantona. Primjera je veoma puno, veoma očiglednog pojedinačnog ili grupnog interesa. Dalo bi se zaključiti da svi imaju viška novca u budžetima. Istovremeno svima nedostaje jer mnogo toga čeka na red. Umjesto da javni funkcioneri rade zajedno na novom struktuiranju obaveza, ovlaštenja i odgovornosti između različitih nivoa, i shodno tome usaglase novi raspored budžetskih prihoda po ovim nivoima, oni se međusobno ponašaju kao pozicija i opozicija. Potrebna je puna afirmacija odgovornosti u javnim poslovima. Da, ne radi se uvijek o tome da se to ne zna, nego o tome da su svake dvije godine izbori a borba za vlast je postala preča od reda u odnosima. Ipak, nije kasno da se pristup promijeni.