“Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite
nikako ne navede da nepravedni budete!.“
Qur'an, Maide, 8
Sklad društvenih odnosa je trajna težnja svih ljudskih bića koji njeguju u sebi ljudske vrijednosti, koje su dobili kao Božiji dar u svom dizajnu. Ili bi to bar tako trebalo biti. Naravno, postoje ljudi koji zanemare, zapuste i ne njeguju tu svoju pozitivnu stranu te pokazuju kakvi ljudi ne bi trebali biti. No tu su, i oni su ravnopravno uključeni u društvene odnose. Valja naći pravi način da se s takvima „izađe na kraj“ sa što manje loših posljedica. A da bi to bilo moguće, prvi ključni faktor onih koji njeguju ljudske vrijednosti jeste da budu osposobljeni, jači u svakom pogledu od onih koji su skloni praviti nered, govoriti loše, činiti loše stvari, raditi na dezintegraciji društva i institucija, dovoditi u pitanju postojanje države ili čak nasilnim putem bilo u institucijama vlasti (parlamentima) ili prijetnjom i upotrebom sile (oružja) praviti nered na zemlji.
Bez toga, bez osposobljenosti, bez sopstvene snage da se dostojanstveno, sa integritetom, pošteno i nesebično, pravedno i nepristrasno uspostavljaju društveni odnosi, gradi i jača snaga institucija je naivno, ludo ili bezobrazno. Ali naravno, osposobljenost uključuje i silu, da se silom zaštiti dostojanstvo, pravo ljudi ali i integritet i suverentitet države, i njenih institucija. U ovovremenim okolnostima je jasno da postoje veliki izazovi (vjerovatno su uvijek i bili, samo se sada bolje i lakše vide), a u slučaju Bosne i Hercegovine to je i mnogo kompleksnije. Prije svega, zbog prošlosti koja nam je ostavila ljepotu raznolikosti uvjerenja, kultura i načina života među ljudima ali i duboku bol, različite uticaje i poglede, susjedne velikodržavne projekte na štetu i račun Bosne i Hercegovine, kao i susretanje jakih različitiih geopolitičkih interesa. Ali ne samo zbog nasljeđa, nego i zbog našeg sadašnjeg odnosa prema sebi.
Neupitno i zamorno je konstatovati kako je Milorad Dodik sublimirao sve negativno i destruktivno u politici koju konzistentno i dugotrajno provodi. On je živi primjer kako čovjek može staviti cijeli svoj potencijal i sposobnost u destrukciju društvenih odnosa i javnih institucija. Baš kao što je postalo tužno i sramotno pominjati nedostatak osposobljenosti i integriteta onih koji govore kako rade na integraciji društvenih odnosa i jačanju javnih institucija. Istina, ovi drugi se u personalnom smislu smjenjuju ali suštinski bitnih pomaka nema. Popuštanje „lošim“ politikama, destruktivnom ponašanju, konzistentno i predugo traje. Na takvo ponašanje „tjeraju“ i predstavnici geopolitičkih uticajnih sila i svjedoka Djetonskog mirovnog sporazuma, oni koji su „prijatelji“ Bosne i Hercegovine i oni koji su „neprijatelji“.
Ovog puta, „osovina zla“ (kako Nebojša Vukanović imenuje djelovanje Dodika i Čovića) i „crna trojka“ (u sastavu NE2=Nermin, Ermelin, Edin) su se sastali 18.1.2024. godine na privatnom ranču Dodikovih u Bakincima kod Laktaša. Dodik je nakon sastanka, koji je bio zatvoren za javnost, objavio na društvenim mrežama da je sastanak bio konstruktivan, da je postignut napredak u dogovoru oko Izbornog zakona BiH, te da bi kao konačan dogovor mogao biti postignut u februaru. No, uskoro je javnost saznala sve detalje razgovora i dogovora. Možda je najinteresantniji detalj odustajanje „trojke“ od već izglasanog prijedloga izbornog zakona u Predstavničkom domu Parlamenta BiH (nakon što su zastupnici ovih stranaka glasali u Zastupničkom domu, delegati istih stranaka će dobiti direktivu da u Domu naroda glasaju protiv). Jasno je da do usvajanja prijedloga zakona ne bi došlo ni u jednoj varijanti, jer u Domu naroda Milorad Dodik sa četiri delegata SNSD-a može sve „oboriti“. Ali sasvim je nejasno zbog čega predsjednici stranaka „trojke“ nisu tražili bar da Milorad Dodik zaustavi sve protivustavne aktivnosti o donošenju posebnog izbornog zakona u RS-u? To je bilo mnogo važnije za državu Bosnu i Hercegovinu.
Pored toga, o svemu onome što treba da odlučuje Parlament i Vijeće ministara Bosne i Hercegovine treba razgovarati, ali ne treba o tome svugdje razgovarati. Upravo su neki od nabrojanih prije nešto više od godinu dana, bili najglasniji protiv toga. „Na sva zvona“ i „oštrom paljbom“ su napadali one koji su se prije sa Dodikom i Čovićem sastajali po kafanama i razgovarali o državnim pitanjima. A prijetnje Milorada Dodika su postale toliko brutalne i nepromišljenje da je odavno bilo vrijeme da mu se odgovori istim riječnikom, a nikako odlaskom na njegov privatni ranč. Ili da mu se ne odgovara nikako, ali svakako ne i odlaskom na njegov privatni ranč. Ne treba se tako dokazivati briga za državom i patriotizam, gubeći dostojanstvo i relativizirati upravo značaj državnih institucija.
Ovo nije kritički osvrt na one koji se ovako ponašaju, nego pouka da se treba drugačije ponašati i osposobljavati. Srećom, svi su oni na privatnom ranču bili samo kao predstavnici parlamentarnih političkih stranaka. Oni tamo nisu nikog drugog predstavljali, ni narode, ni institucije države Bosne i Hercegovine. A članovi političkih stranaka treba da bar vrše pritisak (ako ih već ne mogu mijenjati) na svoje predstavnike/predsjednike zbog ovakvih postupaka, jer ovo nisu greške. Ovo je elementarni nedostatak odgovornosti spram bavljenja javnim poslovima. Kao što to treba raditi i članstvo svih stranaka ako je protiv laži, lopovluka, dezintegracije i nereda.
Isto tako, i ako je protiv partokratije javnih institucija. Nakon što je Bakir Izetbegović jedno vrijeme demonstrirao nadmoć važnosti stranke nad javnim institucijama, sada je Elmedin Konaković (ničim izazvan u jednom javnom nastupu, misleći na općinskog načelnika Ilidže, koji je član NiP-a) kazao:“Moj Muzur uplati više pdv-a nego Banja Luka.“ Ne samo da općinski načelnik, kao organ javne vlasti lokalne uprave, nema nikakve neposredne veze sa prihodom od pdv-a, nego osobno i stranačko personaliziranje javnih poslova (makar imalo za cilj samo promotivni efekat) je odraz svijesti, nedostatak integriteta i stvarne odgovornosti spram javnih poslova. Odavno nije dovoljna samo retorika, makar djelovala logično.