Priča o griču

Grič na gimnazijalskom igralištu se ruši! Vijest o najnovijem građevinskom poduhvatu općine Tešanj je brzinom munje obišla sve lokalne portale. Ko god je držao do sebe objavio je na fb-u video žutog rovokopača u akciji ili barem par njegovih fotki kako kljuca ljuti kamen.😁

Grič ima jedva 500 m2 površine u osnovi ali ima veliko specifično značenje za generacije Tešnjaka, a posebno gimnazijalaca. Ispred griča i oko njega su se izvodile razne sportske i muzičke predstave.

Rukometni gorostas, rumunjska Steaua, je sredinom 1980-tih upravo u podnožju griča odigrala utakmicu sa rukometnom ekipom Bosna iz Tešnja. Legenda kaže da je jedan od rijetkih golova čuvenoj Steaui zabio i omladinac Jasmin Mularifović, za prijatelje Tarifa.🥅

Malo udaljena od podnožja griča svojevremeno se nalazila i betonska bina. Na toj bini je 1979. g. tokom ljeta svake subote disko držao Meho Ahmetagić-Brada. 🎸 A znali su se desiti i ljetni nastupi rock bendova.🥁

Na bini se u maju 1978. g. upriličio i svečani prijem omladinaca iz srednje škole u Savez Komunista Jugoslavije (SKJ). To popodne je u redove partije primljeno nekoliko stotina omladinaca. Prijem je lično vršio ondašnji sekretar općinskog komiteta Mehmedalija Husremović, rukovanjem i uručivanjem partijske knjižice na bini. Prije toga je naravno izvršena provjera uspjeha i vladanja novih članova u školi. Jer, komunista nije mogao biti svako!🍒

Na poligonu ispred griča su održavani i časovi tjelesnog odgoja za gimnaziju, jer sale za tjelesni još nije bilo.

Glavna svrha izgradnje gimnazijalskog igrališta i jeste bilo izvođenje nastave tjelesnog odgoja za gimnazijalce i za treninge i utakmice RK Bosna Tešanj.

Vremenom se uz muški rukometni klub rodila ideja i o ženskom rukometu u Tešnju. Rukometašice su takođe trenirale na igralištu ispod griča. Zahvaljujući članku u novinama koji je napisao Tešnjak Husein Kotorić naše rukometašice su prozvane ‘labudicama’ i taj naziv ih je pratio tokom cijele egzistencije kluba.🍒

I prvi košarkaški potezi u Tešnju su odigrani upravo ispod griča. Prvu pravu košarkašku loptu u Tešanj je sa službenog puta iz Beograda donio Muhamed Galijašević, otac od Sulje, Rešada i Dijane. Ljeto te 1976. g. je bilo nezaboravno.

Otkrivali smo po prvi puta čari igranja košarke sa ‘pravom’ loptom. Lopta je bila boje sirove kafe i kada Suljo i Reško nisu bili na igralištu mi smo išli njihovoj kući tražiti loptu. Njihova majka je uvijek nesebično udovoljavala našoj molbi. Na koševima ispod griča naravno nije bilo rasvjete, ali smo mi uprkos tome igrali i do ponoći, uz škrtu rasvjetu ulične sijalice, udaljene dvadesetak metara.🙄

Na igralištu ispod griča tjelesni u gimnaziji nam je držao profesor Naim, izbjeglica iz Palestine. Nije nikada naučio izgovoriti slovo ‘p’ pa smo se ispotiha smijali kad je naglas dosuđivao da se ‘buca benal’ za neku ekipu. Njegov kolega, takođe nastavnik tjelesnog Milovan Pezer, je za profesora Naima uvijek bio ‘Bezer’, a Nermin Piknjač-Pike je naravno bio ‘Bike’.😀

 

 

Od dvije fotografije priložene uz ovaj tekst, desna je nešto starija od lijeve.😁

Nastala je u junu 1977. g. upravo na griču koji se ovih dana ruši. Na slici je moj 2.A gimnazije, sa našom profesoricom maternjeg jezika Petrom Bosić.

Interesantna anegdota je vezana za moj razred i grič. Naime, u trećem razredu gimnazije smo dobili novog profesora hemije Borislava Radovića.Tešanj zbog svoje nerazvijenosti i prometne izoliranosti nije tada ni izbliza imao dovoljno svojih profesora. Tako su primani doslovce svi koji su htjeli raditi u Tešnju. Gimnazijalci znaju, u trećem razredu se radi organska hemija koja je teška sama od sebe. Alkani, alkeni, ugljikovodici, etri, aldehidi…sve teže od težeg. Profesor Borislav Radović nije ni izbliza bio na visini zadatka. Ono što je predavao nije objašnjavao, a tražio je da objasnimo prilikom odgovaranja. Naravno da su zaredale sve same jedinice i razred se dogovorio da u znak protesta pobjegne sa časa hemije. Bili smo prva smjena a hemija je bila četvrti čas po rasporedu. Nismo znali ni gdje bismo otišli. Grič je bio jedini logičan izbor. Blizu škole smo, a nismo na času. Tako smo na velikom odmoru otišli na grič, nervozno se šalili, posmatrali školu i čekali nečiju reakciju. Pet-šest minuta nakon početka časa profesor Radović je izašao ispred gimnazije, nervozno šetkao i gledao u našem smjeru. Mi smo naravno bili još nervozniji, da je krenuo prema nama vjerovatno bismo prhnuli na sve strane kao ptice sa grane.😀 Međutim on je samo pripalio cigaretu i vratio se u zgradu.
Nakon časa hemije mi smo uredno prekinuli svoj protest i vratili se na peti čas.

Uslijedile su mjere od uprave škole jer organizovano bježanje se u onom sistemu moglo tumačiti i na nezgodne načine. Ali sve se završilo razgovorom sa razrednikom Zdravkom Naletilićem i smanjivanjem vladanja cijelom razredu na vrlodobro. Naše bježanje je kao posljedicu imalo da je profesor Radović počeo bolje objašnjavati i imao više osjećaja za učenike.🤷

Na igralištu ispod griča, odmah do zgrade gimnazije, nalazila se i ‘Buhara’. Objekat zelene fasade, širine do pet metara a dužine svojih dvadesetak metara. Imao je tokom vremena razne namjene. Sredinom 1970-tih je služio za časove tjelesnog odgoja kao i za slobodne aktivnosti učenika. Pamtim da je danas renomirani umjetnik Ahmet Hundur kao gimnazijalac oslikavao unutrašnje zidove ‘Buhare’ svojim ranim radovima. Tu je bio i gramofon. Uz čiju pomoć smo na časovima tjelesnog pokušavali proplesati. Na tom gramofonu smo puštali i tada aktuelne hitove. Tadašnji gimnazijalac Hajrudin Hotić Berla je najčešće puštao singlicu od Indexa ‘Obala pusta, obala vrela’. Ja sam donio friško kupljen singl Đorđa Balaševića ‘Život je more’.

Na radiju se slušala rock emisija radio Zagreba ‘Po vašem izboru’, urednika Miljenka Jelače. Emitovana je svaki dan osim nedjelje u 12,12 i bila mi je praktički jedini izvor popularne muzike, koju sam tada zavolio.
U dnu ‘Buhare’ se nalazila i ostava sa opremom za tjelesni. Tu su bile lopte medicinke, švedski sanduk, par strunjača, odskočna daska, kozlić, ali i kugla sa čunjevima. Tako smo se ponekad znali i kuglati, mada je bilo nepraktično. Pod se tresao i bučao od kugle jer je bio drveni, a pored čunjeva je uvijek morao biti ‘dežurni’ da ih ručno uspravlja.😁

Između ‘Buhare’ i koševa se nalazio i asfaltni teren sa uvijek razapetom mrežom za odbojku. On je rado korišten i od strane gimnazijalaca i od djece koja su vječito visila na igralištu. Nažalost onodobni hronični manjak lopti je uvijek kočio naše želje za više odbojke i više košarke. Lopte su bile skupe a u Tešnju se tada nisu mogle nigdje ni kupiti.

I tako, ode grič kao mjesto naših doživljaja, kao što će i naše uspomene otići kada nas ne bude.