Kad’ mene nema

Čovjek je most preko koga sve mora da prijeđe.
Bosanska izreka

Rahmetli Salih Husarić, poznat po tome što su ga svi voljeli, a danas vjerovatno svima koji su ga poznavali pomalo nedostaje, znao je kazati: „Kad’ mene nema, ja ne valjam.“ Zaista je interesantno kako je mogao rahmetli Salih u jednoj, krajnje jednostavnoj rečenici, opisati stanje u kome se zajednica nalazi. Čitao sam jednu studiju o tome. Ljudi su skloni govoriti o drugima u njihovoj odsutnosti. Ljudi mnogo lošije govore o drugima u njihovoj odsutnosti nego dok su ti isti ljudi prisutni. I mnogo više se govori loše, nego dobro, o drugima. Takvo stanje je, manje ili više, prisutno širom svijeta. Nije svugdje isto, i nije isto ni unutar jednog društva, niti unutar različitih organizacija ali jeste prisutno stanje.

Primjeri dobre prakse postoje. Svode se na pojedince. Ako bi svako trebao nabrojati tri osobe iz svog životnog okruženja, koje kao primjer dobre prakse poznaje, ne znam koliko od stotinu ljudi bi to bilo u stanju bez dileme uraditi. Možda jednu takvu osobu, eventualno dvije, za tri bi bio u dilemi. Mislim, kolika li je potrebna unutrašnja ljudska snaga, karakter ličnosti, bogobojaznost da bi neko govorio samo ono što je dobro, da ne bi govorio loše o drugima ali i da pri govoru i djelovanju bude vjerodostojan i dosljedan. Ne preuveličavati, i ne omalovažavati. Ko može sam sebe staviti u centar kritike, a ne druge ljude? Ko to može? Ali onaj ko to može, njegova snaga je ogromna. Lakše je konju rep iščupati, nego takvog čovjeka navesti da manipuliše sa sopstvenim integritetom.

Uvijek sam se pitao da li kritika nekoga na rukovodnoj poziciji, javnoj funkciji, znači i govoriti loše o toj osobi? Nekako sam uvijek bio bliže mišljenju da osoba nije funkcija, da nije pozicija te da je osoba uvijek više od toga ili bi trebala biti. Jer je svaka osoba posebna, to je Božiji dizajn, a društvene funkcije i rukovodne pozicije su društvene i organizacijske uloge. Te uloge, pozicije, funkcije pripadaju svima nama ili članovima organizacije samo što u nekom periodu personalno između članova organizacije neko preuzima odgovornost za tu ulogu. Dakle, primarno svojstvo te uloge ne treba biti privilegija nego odgovornost. Kada javna funkcija ili rukovodna uloga ima vidljive elemente pristrasnosti (a pristrasnost vodi nepravdi), kada teži personalnom gomilanju funkcija i dugom zauzimanju jedne pozicije koja pripada svima, onda je to deformacija koju treba ispravljati. Dakako, najbolje u direktnom ukazivanju na odgovarajući način i odgovarajućim mjestima, a ako se to ne dopušta onda načelnim javnim ukazivanjem na pogrešnost pristupa neovisno o kome se radi.

Inače, ako nema kritičkog mišljenja i govora unutar struktura, i ako nema toga ni u javnosti, onda je pitanje da li ljudi uopće misle o nama ili svako samo gleda svoja posla. Neki „digli ruke“, neki gledaju „svoj“ interes, nekima nije stalo, neki ne misle jer se nadaju da drugi o svima misle. Priča se kako su jednom kod Nasrudin-hodže došla dva čovjeka koji su imali neki spor. Nasrudin-hodža prvo jednog uvede i sasluša ga. Na kraju svega reče mu: u pravu si! Čovjek izađe sretan. Uvede zatim drugog i sasluša ga u čemu se spori sa čovjekom kojem je maloprije rekao da je u pravu. Na kraju i njemu reče: u pravu si! I ovaj čovjek napusti prostoriju sretan.

Njegova žena koja je sve slušala mu reče: Ama kako oba mogu biti u pravu kada su u sporu!? Ili je jedan u pravu ili drugi!

Hodža je pogleda onako ozbiljno, podignu prst i reče joj: i ti si u pravu! No Nasrudin-hodža nije bio ni predsjednik, ni premijer, ni ministar, ni načelnik, ni direktor.