Partizan na Musali

Objekat u srcu grada kojeg više nema, a imao je veliki značaj za stanovnike Tešnja.

Nalazio se na Musali, bio je pravougaonog oblika, dimenzija 15m x 25m. Dugi niz godina, sve do 1992. g. je služio kao sala za tjelesni odgoj.

U prizemlju zgrade je bila svlačionica kroz koju se ulazilo u salu. Lijevo je bila ostava, gdje su se nalazili osnovni sportski rekviziti kozlić, greda, odskočna daska, švedski sanduk, strunjače, lopta medicinka…

Moja generacija je Partizan koristila za tjelesni odgoj u periodu pohađanja gimnazije 1975. g.- 1979. g, ali samo zimi.

Ljeti smo tjelesni radili na gimnazijskom igralištu. Nama đacima je od sve opreme u Partizanu bio najzanimljiviji spirometar, u koji je trebalo jako ustima upuhati zrak, da bi profesor očitao skalu i ocijenio kvalitet tvojih pluća. 🌬️

Uz pomoć spirometra smo lakše upamtili i poslovicu koju smo učili tokom gimnazijskih časova latinskog jezika ‘Dum spiro spero’ – Dok dišem nadam se. 😀

Sa plafona Partizanove sale u donjem lijevom uglu visio je dobro pričvršćeni, debeli konopac za penjanje. Mi muški smo vrlo lako dolazili do polovine visine konopca a gornja polovina je uvijek bila upitna. Samo Tahir Subašić iz moga razreda u gimnaziji je uvijek na tjelesnom mogao doći do vrha konopca. 💪

Obavezna oprema tih 1970-tih godina na časovima tjelesnog za dječake se sastojala od kratkih crnih gaćica, bijele potkošulje i patika. Za djevojke je bio obavezan crni jednodjelni elastični triko i patike. Mi muški smo ponekad u vlastitoj režiji farbali bijele potkošulje u druge boje, što nije bilo zabranjeno. Tada jedine dostupne patike za kupiti su bile šangajke, bijele ili plave, kasnije nazvane starke, one sa zvijezdom na gležnju. Tek 1980-tih su se pojavile patike konversice, koje sam odmah prigrlio i koristio na fakultetu, za časove tjelesnog u Skenderiji.

Sala Partizana nije nikada bila grijana. I po najvećoj zimi smo bili samo u gaćicama i potkošuljama, pa smo se doslovce smrzavali na časovima tjelesnog. 😬

Na samom ulazu u Partizan, odmah desno, započinjalo je unutrašnje stepenište. Na prvom spratu je bio prostor 40-tak m2 koji je služio za razne općinske namjene. Jedno vrijeme je tu bio smješten i SIZ (Samoupravna interesna zajednica), ustanova za transfer novca iz privrede u vanprivredu. A jedno vrijeme je tu bio čak i porodični stan. Na 2. spratu je bio prostor u kojem je bio smješten Radio Tešanj, sve do 1980. godine, kada se radio preselio u novi Dom kulture.
Interesantan i rijedak je bio eksterijer Partizana, obzirom da je polovina prozora bila okrugla, prečnika jedan metar.

Pored radija, na drugom spratu je tada prostorije imao i odred tešanjskih izviđača.

Odmah pored izviđačkih prostorija se nalazila i velika vanjska terasa na kojoj su izviđači veoma često vršili svoje aktivnosti. Voljeli smo dolaziti na sastanke našeg izviđačkog voda na terasi. Sastanci našeg voda su bili barem dva puta sedmično, nekim radnim danom popodne i subotom. Uvijek smo imali neku prigodnu sportsku ili obrazovnu aktivnost.

Orijentacija sa busolom, čitanje topografskih karata, učenje geografskih pojmova, vježbe snalaženja u prirodi, pripreme za logorovanje… Sa izviđačima nikad nije bilo dosadno. A i sam dominantan pogled sa terase Partizana odozgo prema ulici, davao je posebnu draž našim sastancima. Vodnik mome izviđačkom vodu je bio Amir (Ćazima) Galijašević.

Osim izviđača, terasa Partizana se 1970-tih intenzivno koristila i za ljetne plesove i igranke. 🎸🥁
U početku su svirali Alkatmeri, a kasnije je preuzeo Manis. Plesovi na terasi iznad ulice su sami po sebi bili interesantni, ali imali su i svoju dodatnu draž. Na visini je uvijek pirkao vjetrić i omogućavao plesačima dašak svježine.

Ulazna vrata Partizana se nikada nisu zaključavala, pa se njegovo stepenište u ledenim zimskim noćima često koristilo i kao sklonište od snijega za zaljubljene parove. Ponekad i za više njih u isto vrijeme. 🤷😊

U Partizanu je bio vanjski wc, dostupan svakome, a korišten je samo u slučaju goleme nužde. 🙄

Poslije 1995. godine u prostorije Partizana se useljava uprava DC-a (Distributivni centar) Tešanj, sa direktorom Amirom (Alije) Galijaševićem. Oni dograđuju još prostorija na terasi. Razlog preseljenja uprave DC-a u Partizan je bio što su oni svoju ogromnu halu i prostore u Kraševu iznajmili UNPROFOR -u za bazu.

(Na fotografiji u prilogu se vidi Partizan i njegovi posebni okrugli prozori, kao i terasa na vrhu, na kojoj su 1970-tih održavani ljetni plesovi i igranke.)

O Midhat Brkic Ciko