Brana kod griča

Veoma mali broj Tešnjaka danas zna da je kod griča na rubu gimnazijskog igrališta postojala betonska brana. Sagradile su je socijalističke vlasti općine Tešanj 1960-tih godina prošlog vijeka. Svrha brane je bila da bude prepreka za visoke vodostaje rijeke Tešanjke. Danas skoro potpuno bezazlena rijeka, onda se često izlijevala iz korita, što je predstavljalo veliki problem. Pored brane, odmah sa njene desne strane se nalazio i grič, kao dodatna zapreka potencijalnoj vodenoj bujici. 🌊

Koliku opasnost je rijeka tada predstavljala pokazuje fotografija u prilogu teksta iz 1959. godine. Desno u dnu fotografije, se vidi da je veterinarska stanica izgrađena na stubovima, upravo kako bi bila sigurnija od vode. A iza leđa žene koja je skroz lijevo na slici, vidi se razorni efekat nedavne vodene bujice. Potpuno odnešeno zemljište sa mjesta gdje su danas kuće Muhidina i Ćire Handžića.

Danas je to nezamislivo, ali rječica Tešanjka je nekad imala višestruko moćniji vodeni tok nego danas.

Uzroci današnjeg manjka vode u rijeci su mnogobrojni. Tešanjka ima kratak riječni sliv od samo nekoliko kilometara bez ikakvih pritoka. Korito rijeke je betonirano i voda brzo otiče. Iskopani su mnogobrojni bunarovi. Punionice vode crpe na hiljade tona vode godišnje. Viši su higijenski standardi pojedinaca, domaćinstava, ali i gradske čistoće. Industrija ima veoma velike potrebe za vodom. Na sve strane su praonice auta. Intenzivna je poljoprivreda i navodnjavanje njiva. Pune se privatni i javni bazeni. Voda pojačano isparava iz betonskog riječnog toka u ljetnom periodu…🏜️

Rijeka Tešanjka je u prvoj polovini 1970-tih u svom toku kroz Tešanj još imala brzake, virove i guste vrbake. Njena voda tada još ni izbliza nije bila zagađena. Veš mašine se nisu počele masovnije koristiti. Zgrade Simetrale još nisu bile izgrađene. Poljoprivreda je još uvijek bila ekstenzivna i koristilo se uglavnom stajsko gnojivo. Rijeka je uvijek bila prepuna ribe. Mi djeca smo ih dijelili na tri vrste, sjanke, mrenke i debeljak. 🐟🐠

U korijenju vrba, tada se govorilo ‘u žilju’, uvijek je bilo pravo mnoštvo riba. Sead Mandžukić Buri je bio među onim koji su hrabro zaranjali u žilje i u rukama vadili krupne komade ribe. Jasmin Mandžukić i ja smo ispod svoje zgrade gdje smo stanovali (preko puta mezara Muse Ćazima Ćatića) znali staviti komad rore od šporeta u rijeku. Već nakon pola sata unutra smo skoro uvijek nalazili par komada riba. 🐠🐟

Sead Mandžukić je jedne prilike izvukao zmiju ispod žilja. Da li namjerno ili slučajno ko će znati? Prvo se poigrao s njom na svojim golim prsima, a onda ju je bacio na Jasmina i mene. Mi naravno tada nismo znali da je to bezazlena bjelouška. 🪱

Djeca su tada bila u jakoj vezi sa prirodom. Često smo samo u papučama i šorcu, a ponekad čak i bosi, išli uzvodno uz rijeku pored OŠ Huso Hodžić, zavlačili ruke pod kamenje i tražili ribu. Naravno da nam je ponekad pored ruku progmizala i bjelouška. 🪱

Jednom me Senad Livnjak zvani Hardi nagovorio da mu pomognem u ribolovu. On je bio dosta stariji i krupniji od mene. Meni je bila čast da me neko od starijih momaka ubroji i nešto pita. Od opreme za ribolov Hardi je imao samo oporenu vreću koju smo zvali dara.

Nas dva smo ušli u rijeku otprilike u nivou Studenca kod gimnazijskog igrališta i polako se kretali uzvodno prema brani kod griča. Kroz vodu smo između sebe vukli raširenu daru. Ja sam bio na desnoj strani dare.

Hardi je namjerno odabrao upravo taj dio rijeke. Tu je korito bilo najuže i voda najdublja, pa je očekivao i veću koncentraciju ribe. Meni je voda bila skroz do prsa, a vodena struja je bila veoma jaka. Jedva sam na prstima nogu održavao ravnotežu. Lijevom rukom sam držao kraj dare iznad vode, a desnom rukom kraj dare koji je bio pod vodom. U isto vrijeme sam se borio sa dvije sile. Sa riječnom maticom koja me gurala u prsa, kao i sa kontra otporom dare koju smo vukli kroz vodu.

Nakon desetak meni veoma dugih minuta, Hardi je konačno rekao da polako podignemo donji kraj dare, savijemo je i iznesemo vani.

Bila je prepuna riba koje su se koprcale na suncu. Bio sam ponosan što sam bez prigovora izdržao taj izazov. 💪

Brana kod griča je pregradila rijeku Tešanjku otprilike u liniji zadnjeg zida Simetrale najbliže igralištu. Lijevi bok brane je bio dodatno ojačan sa kamenim zidom koji se pružao uzvodno. Bio je najviše pedeset metara dug i visok do dva metra. Visina zida se smanjivala idući uzvodno. Bio je izgrađen od ovećih kamenih blokova vezanih betonom. Kameni blokovi za taj zid su vađeni iz ležišta kamena koje se nalazilo u brdu, odmah iznad jabučika, samo stotinjak metara od zida koji su gradili.

Međutim brana je iz godine u godinu sve manje ispunjavala svoju prvobitnu svrhu. Proljetne i jesenje vode su nanosile pijesak, panjeve i šumski otpad i taložile na brani. Mehanizacije za čišćenje poput bagera, općina tada nije imala. Brana se vremenom skoro napunila i voda je jednostavno tekla preko preliva, bez ikakvog akumuliranja u brani.

Nama djeci brana je bila izvanredna prilika da gledamo silu vode kako se preko njenog preliva lomi tokom kišnih perioda. Ili da vježbamo hrabrost, pokušavajući pregaziti taj preliv tokom viših voda. 🫣

Zahvaljujući toj brani riječni tok iznad nje se umirio i stvorio vodenu podlogu za dječije zimske igre. Zimi se taj ravni dio vode zaleđivao i mi smo po njemu igrali svoju verziju hokeja na ledu. Inače, zahvaljujući televiziji, tada su zimski sportovi bili iznimno popularni. U tom našem hokeju mi smo koristili drvene štapove savijene na vrhu i komad drveta umjesto pak pločice.

Da bi bili sličniji pravim štapovima, ponekad smo kod kuće, u odsustvu majki naravno, zakuhavali šerpu vode i vrh štapova stavljali u kipuću vodu. Tako smo ih dodatno savijali i postajali smo precizniji pri gađanju paka. 😁

Kada nas nije bilo dovoljno za taj naš ‘hokej’ jednostavno smo se po riječnom ledu klizali na čizmama, ili na primitivnim sličurama.

Često smo znali i propasti kroz led u ledenu vodu. Propadali smo najviše zbog toga kada se u zanosu igre previše približimo obalama, gdje je led uvijek tanji. A ponekad nas je neko i namjerno sabotirao, bacajući krupno kamenje, praveći tako rupe u ledu. Ponekad čak i tokom igre, kada smo bili na ledu. 🤷

Zimi upasti u ledenu vodu od pola metra dubine nije bilo nimalo ugodno. A još manje ugodno bi bilo takav mokar i smrznut otići kući majki na pregled. Nije mi kuća bila daleko, ni stotinjak metara od rijeke, ali sam znao šta slijedi ako mokar i blatnjav dođem kući. 😁

Spas od te potencijalno neugodne sutuacije sam uvijek nalazio u kući Almase i Dževada Panjalića. 🙏

Njihova kuća je bila direktno na obali rijeke, upravo iznad brane. Što će se kasnije pokazati kao loše rješenje.

Pošto su se Almasa i moja majka ‘pazile’, u njihovu kuću sam ulazio kao u svoju.

Njihova kuća je uvijek bila prepuna dječije graje, pet sestara i najmlađi brat. Jasna, Murisa, Edina, Dževda, Aiša i Džemal su uvijek bili u kući i radovali se kada ja dođem. 🍒

Obzirom da sam već bio dobro smrznut, žurno bih na ulazu izuo svoje crne čizme gumenjače prepune vode. Izlio bih vodu iz njih koliko sam mogao, donio ih do šporeta i stavio ih na spušten poklopac od rerne. Rernu sam odozdo morao poduprijeti sa prisječkom. Čarape sam vješao na podignuti poklopac od šporeta. Hlače su se naravno sušile na meni, jer nije dolazilo u obzir da se pred svima njima skidam.

Nakon sat-dva prevrtanja čizama i čarapa sve je bilo suho. Bio sam ponovo spreman za akciju, a izbjegao sam i kaznu zbog kvašenja. 😀

Ponekad sam se znao potrefiti u toj kući i u vrijeme jela. Nekad je to bio bijeli grah a nekad krompir iz rerne, koji nije mogao biti slađi. Krompir smo jeli sa crvenim lukom. Glavice luka zamotamo u krpu i ručno razbijemo, da nas ne pošprica ljuti sok iz luka. Tako je luk bio najukusniji. 😁

Pečeni krompir se iz rerne prebacivao u tepsiju, a onda stavljao na bijelu bošču. Bošča je bila prostrta po podu, a mi smo sjedili okolo, poredani u krug. Krompir je bio vreo ali smo i mi bili vruće mušterije. Svi smo bili djeca u razvoju, ne treba ni napominjati da je krompir za par minuta bio pojeden. Nakon jela djevojke bošču samo skupe, pa mrve i ostatke hrane istresu kokama u kokošinjcu. 🐔🐓

U društvu tolike djece, uz priču i smijeh na moj račun, jer sam opet propao kroz led, sva hrana je bila slatka poput meda. 😁

 

Nažalost, tu moju ‘sigurnu kuću’ je voda tokom velike poplave 1976.g. potkopala i urušila.

Takođe u istom julskom danu 1976. godine poplavne vode su na općini Tešanj odnijele i devet ljudskih života.

I brana kod griča je tog dana potpuno razvaljena.

Kasnije sam shvatio da je upravo ta poplava 1976. godine označila kraj djetinjstva moje generacije! 💙

Na fotografiji se vidi orijentaciona pozicija nekadašnje betonske brane u odnosu na grič i Simetrale.

-Desna fotografija je iz porodičnog albuma. Snimljena je 1959. godine iza OŠ Huso Hodžić. Na mjestu ondašnjeg drvenog mostića danas se nalazi betonski most. Na fotki su zdesna Safida Mandžukić, moja majka (tada još uvijek djevojka), Zehra Mandžukić (r. Berberović), supruga moga dajdže Akifa, i Tima Mešić (r. Agičić), žena od Muje Nefinog. Na desnoj strani rijeke se vide proizvodni objekti tešanjske Pobjede, koja je tada bila tu smještena. U produžetku je veterinarska stanica (označena crticom) izgrađena na stubovima, zbog čestog plavljenja. Veterinari su tada bili Sabrija Džaferagić i Ivan Vincar. Iznad veterinarske stanice se lijepo vidi terasa Partizana. Supruga od veterinara Sabrije je bila učiteljica Zarfa, imali su dvije kćerke, Aidu i Seku. Supruga od veterinara Ivana Vincara se zvala Barica, a djeca Drago i Ankica.