Griješiti je ljudski,
prebaciti grešku na drugoga je strateški.
nn
Niko ne voli priznati grešku, a svi griješe. Postoje ozbiljne razlike u greškama kao i u spremnosti da se iz grešaka uči. Nekako su svi od malena naučeni da je griješiti pogrešno, nepoželjno te da za greške slijedi ukor, opomena, kazna, sramota a ne pohvale i nagrade. Greške mogu nastati iz mnogih razloga i nisu sve greške takve koje trebaju ukor, opomenu ili kaznu. Ne samo da ovisi o tome o čemu se radi, i o kome se radi, nego prije svega o strukturalnom i sadržajno-moralnom odnosu.
Na primjer, greške koje se dešavaju zbog brzine radnog takta u nekom procesu mogu biti uzrokovana pogrešnom postavkom procesa a ne neposredne osobe u procesu. Osoba možda napravi grešku zbog preopterećenosti, brzine i umora a ne zbog nedovoljne posvećenosti, angažovanosti i odgovornosti. No kada neko vozi auto i zbog prevelike brzine treba platiti kaznu, onda je ta kazna potrebna i prihvatljiva. Ona kao takva utiče na svijest i sadrži finansijsku prijetnju (ili čak oduzimanje odzvole) onoga koji griješi ne ulazeći u sadržajno-moralni odnos, jer to nije relevantno. Možda neko iz objektivnih razloga treba da vozi nešto brže ali zbog ugrožavanja drugih to nije prihvatljivo, i greške se moraju sankcionisati prije najtežih posljedica.
Na općoj ravni nekoga ko griješi postoji odbrambeni gard priznavanja i prihvatanja greške. Često neko griješi, a u trenutku dok to radi, nije toga svjestan. No, i kada spozna grešku nekako kreće s pretpostavkom da je neko drugi kriv, da neko drugi ne zna, da je neko drugi pokvarenjak ili idiot. I to je onda ozbiljan problem jer takav pristup ne dopušta da se iz grešaka, iz propusta, gubitaka ili slabosti uči. A to je jedina korist za onoga ko griješi, ko pravi previde, propuste, gubitke, ko iskazuje slabosti iz dana u dan a iste bi se mogle umanjivati, smanjivati njihov broj, otklanjati ali nikako zanemarivati. To je primarno osobna korist a onda i korist za grupu, organizaciju, kompaniju, zajednicu, društvo.
Na organizacijskoj i kolegijalnoj ravni važno je uspostaviti alat koji će omogućiti i obavezati sagledavanja onoga što je bilo pogrešno na nivou nekog proteklog perioda. Za mikro upravljanje, za front-line menadžere bi kratki dnevni pregled na početku ili kraju smjene bio prilika za naučenu lekciju. Ne u momentu kada se nešto pogrešno dogodi, tada nije vrijeme ni za kažnjavanje ni za učenje – tada je vrijeme za akciju, za promptno otklanjanje posljedica pogrešnog, za uspostavljanje ispravnog što je moguće prije. Za bilo koji tim ili grupu bi sedmični nivo pregleda mogao biti koristan radi naučenih sedmičnih lekcija. To je učenje iz onoga što je bilo pogrešno iz svakodnevnih aktivnosti, transakcija, operacija, tekućih odluka, komunikacije. Za viši nivo rukovodno-upravlajčke strukture je potrebna isti alat ali u nešto dužem periodu, mjesečnom – kvartalnom – godišnjem sa pomjeranjem na analizu pogrešnoga u implementaciji taktičko-strateških opredjeljenja i održanju zajedničkih vrijednosti.
No otpor priznavanju grešaka, propusta, slabosti, pogrešnosti je proporcionalno veći što je pozicija i uticaj veći, kod nekih eksponencijalno veći tako da takav alat ne postoji, naprotiv ne dopušta se o tome razgovarati. Oni su obmanuti šejtanskim ili đavolskim trikom, a šejtan ili đavo nije ljudima prijatelj, naprotiv – otvoreni je neprijatelj. Posebno onima koji imaju čelne pozicije, resurse i uticaj jer šteta koju svojim pogrešnostima mogu napraviti je najveća.