Radio Tešanj

Za osnivanje radija ili nekog drugog sredstva informisanja u socijalističkoj Jugoslaviji koristila se posebna fraza. Fraza je glasila da se radio, novine ili tv osnivaju kao izraz želje radnog naroda za informisanjem. Tako se osnivanjem Radio Tešnja 1969. godine ispunila želja narodu tešanjskog kraja da prvi put u historiji ima općinsko sredstvo informisanja. Neposredno prije Radio Tešnja informisanje je bilo poput scena iz socrealističkih filmova. Na par mjesta u gradu su bili instalirani zvučnici – megafoni koji su žicom bili spojeni sa mikrofonom negdje u kancelariji. Spiker je čitao tekstove koje su ljudi slušali stojeći u blizini zvučnika. Takva praksa je trajala sve do pokretanja Radio Tešnja.

Glas spikera Radio Tešnja se prvi put čuo u eteru 24. januara 1969. godine. U početku je program faktički bio eksperimentalan i trajao je samo pola sata dnevno. Korišten je predajnik zanatske izrade koji je napravio Željko Matić iz Teslića. Sve do 1973. godine, uz značajne pauze u emitovanju nabavljana je i ugrađivana najnužnija oprema za rad. Shodno tome se i program postepeno produžavao. U konačnici su dostigli četiri sata vlastitog programa tek od 1. novembra 1975. godine. Tehničku pomoć i servis elektronskih komponenti su Radio Tešnju od početka pružali tehničari Radio Sarajeva. Oni su na privatnoj parceli na brdu Paklenica improvizovali privremeni repetitor (predajnik) za prijem i pojačavanje signala radija. Vremenom je jačao pritisak na Radio Tešanj da trajno riješi imovinski status repetitora. Čak je bilo i prijetnji gašenjem radija! Konačno je Narodni univerzitet (NU) Tešanj 1979. godine iz vlastitih sredstava kupio tu parcelu od 4000 m2 od Smaje Brakovića. Predmetna parcela je i danas 1/1 u vlasništvu CKO Tešanj, koji je pravni sljednik NU. Uskoro se krenulo u daljnje jačanje repetitora. Tokom 1981. godine dovršen je novi antenski stub, bolje uzemljenje i ugrađen jači srednjevalni predajnik.

Program radija se emitovao od 12 do 16 h. Izuzetak je bila emisija sa željama slušalaca koja je išla subotom i nedjeljom od 9 do 15 h. Frekvencija Radio Tešnja na srednjim valovima je bila 1539 kHz a na ultrakratkim valovima 92,2 mHz. Tokom 1992. godine ukinuta je frekvencija srednjeg vala.

Prvi prostor odakle se emitovao program Radio Tešnja je bio na spratu zgrade starog kina. Razorna poplava 1976. godine je potpuno devastirala staro kino te općina donosi odluku o izgradnji Doma kulture na tom mjestu. Radio Tešanj ostaje u starom kinu sve do rušenja objekta 1978. godine, kada prelazi u Dom penzionera na gornjoj čaršiji. Tu ostaje tri godine, do završetka novog Doma kulture. Nakon stvaranja tehničkih pretpostavki radio se 1981. godine trajno useljava u novi Dom kulture u Tešnju.

Radio Tešanj je svojim početkom rada 1969. godine bio među prvim lokalnim radio stanicama u BiH. Imati radio stanicu u općini je značilo da općina prati i provodi smjernice viših nivoa vlasti. Komunisti su u stvari shvatili kolika je moć medija pa su požurili da nadoknade zaostatak na lokalnom informativnom planu.

Prvi urednik, voditelj i jedan od glavnih zagovarača osnivanja Radio Tešnja bio je Smail F. Terzić – Penjak. Upamćeno je njegovo zalaganje za omjer izgovorene riječi i muzike na radiju. Često je znao reći da radio nije samo muzika. Na Smailovom uredničkom desku uvijek je vladao standardni ‘kreativni’ nered. Jedne prilike se nova radnica Mira Katanić htjela pokazati vrijednom pa je Smailu detaljno počistila i sredila sto. Kad je Smail došao doslovce se zgrahnuo i rekao joj sad si ga sredila, nemoj nikad više! Pored Smaila, prvi zaposleni i saradnici u Radio Tešnju su bili Sakib Zejnilović Gala, Miodrag Kuburić Miško, Varija Sofić i Dragica Bodiroga.

Tokom 1970-tih godina u BiH je vladala prava epidemija otvaranja radio stanica. Do kraja decenije osnivanje lokalnih radio stanica je dostiglo svoj vrhunac. Dalje se nije moglo. Usfalilo je općina! Dobar dio ‘radio stanica’ u samom početku nije imao ni minimalne uslove za rad. Radio Tešanj je na početku imao samo jedan magnetofon.

Političke strukture kao osnivači radio stanica u BiH su postigle željeni kvantitet, ali je bio upitan kvalitet programa? Problemi svih lokalnih radio stanica u BiH su bili identični. Slab kvalitet studijske tehnike, gramofona, magnetofona, kasetofona i mikrofona. Nedostatak mobilnih magnetofona (Uher) za rad na terenu i nejaki odašiljači. Posebne teškoće su imali oko održavanja elektronske opreme. Znalo se na rezervni dio iz Njemačke ili Austrije čekati i sedam dana. Za to vrijeme program naravno nije bio emitovan.
Problem su bile i finansije. Radio Tešanj je bio na budžetu općine i bio je na samom kraju ‘lanca ishrane’, odnosno u zapećku sa platama. Ta činjenica je uzrokovala veliku fluktuaciju zaposlenih. Ljudi su dolazili ali i odlazili sa radija, čim nađu bolju priliku. Tako je tonski urednik Sakib Zejnilović Gala 1981. godine otišao u Unico filter (danas Mann Hummel). Naslijedio ga je Fahrudin Hrvić.

Sve lokalne stanice su po pravilu imale čujnost do granica općine ili nešto preko, ovisno o snazi i položaju odašiljača. To je bio tehnički limit iz kojeg nikako nisu mogli iskočiti. Krajem 1970-tih konačno se došlo do ideje kako poboljšati domet i kvalitet ‘lokalaca’. Pokrenut je zajednički program radio stanica BiH, emisija nazvana Radio razmjena. Ideja je bila uvezati lokalne radio stanice i dati im republički značaj, barem dva sata dnevno. Tako je pedesetak BH radio stanica u isto vrijeme preuzimalo signal radio Sarajeva. Radio razmjena je trajala dva sata, od 10 do 12 h. U ta dva sata su dominirale vijesti iz malih radio stanica, čiji novinari su se uživo javljali u program. To je potpuno odgovaralo malim radio stanicama poput Radio Tešnja. Stalno su muku mučili da popune dnevnu programsku šemu. Ovako su svaki dan, osim nedjelje, imali dva sata kvalitetnog programa bez posebnog truda. Tako su privlačili slušaoce koji su i nakon Radio razmjene ostajali na njihovoj frekvenciji.

Programska šema svih lokalnih radio stanica je bila ista. U žargonu se zvala ‘Red muzike red priče’. Svaki lokalni radio je obavezno imao jedan neradni dan u sedmici. Danas nešto nezamislivo! Na Radio Tešnju slobodan dan je bio četvrtak. Radio je morao imati i informativnu emisiju. Radio Tešanj je vremenom dostigao tri informativne emisije sedmično, Tešanjsku hroniku, Vijesti i Aktuelnosti. Sve tri emisije je uređivala i vodila Nafa Bukvić. Ponekad su se informativne emisije snimale unaprijed pa je tonski urednik samo puštao snimak. Zbog toga su trpili kritike od urednika. Šta ako se desi nešto vanredno, a oni tu vijest ne emituju? Znajući koncepciju vijesti lokalnog radija takva mogućnost je bila skoro nepostojeća.

Radio Šabac je još 1965. godine pokrenuo emisiju Želje, čestitke i pozdravi slušalaca. Po uzoru na njih ista emisija je pokrenuta i na Radio Tešnju. Ta emisija je bila fenomen svojstven isključivo lokalnim radio stanicama i najslušanija emisija na svakom lokalnom radiju. Ali i izvor dodatnog finansiranja. Slušaoci su lično dolazili na radio stanicu, govorili želju i uplaćivali pare za istu.

Sa društvenog stanovišta emisija želja je potpuno odražavala ondašnji život stanovništva. Zaruke, ženidbe, udaje, rođenje djeteta, useljenje u kuću, položen vozački ispit i odlazak u vojsku. Čestitale su se i banalne stvari poput uvođenja telefona. Ponekad se išlo i tako daleko da se želja plaćala samo da se komšinki poželi prijatno ispijanje popodnevne kafe.

Po prirodi stvari tekst želja nije nikako mogao biti raznovrstan, uvijek su se ponavljale iste fraze. Samo su ubacivana druga imena i prezimena. Glavna želja je bila ‘i sve što se srećom nazvati može’. Najvažnije je bilo da kolegice na poslu ili komšinke čuju želju kad se emituje, pa da uz kafu komentarišu. Posebna kategorija su bile ‘specijalne želje’, koje nisu morale čekati red nego su emitovane kad želi naručilac. To je naravno koštalo dvostruko. Bilo je i komičnih želja. Kao ona kad žena mužu želi sretan odlazak u Njemačku pjesmom Safeta Isovića ‘Spremio sam svog dorata’.

Biti u medijima u onom vremenu bila je privilegija. Nije svako kao danas mogao napisati šta želi i to objaviti. Emisija želja je bila jedan od rijetkih načina da anonimni pojedinac istupi u javnost. Zato su želje naručivane i iz kafane, sa njiva, iz spavaćih soba, iz kancelarija i učionica, iz vatrogasnih domova. Bilo je i pjesama škakljivog naslova koje su se naručivale samo da provociraju slušaoce. Poput ‘Otiš'o si a sarmu prob'o nisi’, ‘Davorike dajke, daj, daj, samo daj’. Ljudi su htjeli da izađu iz anonimnosti. Da pokažu sebi i okolini da ‘magična kutija’ radija nije samo za glumce, političare, spikere i pjevače. Što bi rekao Čarls Bukovski ‘Danas svako mora da bude neko’!

U modi su bili veoma veliki radio aparati, kombinovani sa kasetofonom. Nema sela na općini Tešanj koje nije imalo nekoliko komšija koji su cijelu subotu i nedjelju u dvorištu držali uključen radio. Na njemu su najglasnije moguće slušali cjelodnevnu emisiju želja. Pošto su zvučnici po pravilu bili jaki, njive su se orile od ondašnjih narodnih hitova. Samo brda su bila granica komšijskom radiju!

Dugogodišnja urednica i voditeljica programa želja, čestitki i pozdrava na Radio Tešnju bila je nenadmašna Mira Katanić, iz Bosanskog Petrovog Sela.
Mira se 1979. godine javila na oglas Radio Tešnja objavljen u regionalnom listu Glas komuna. Nakon razgovora sa urednikom i uspješne tonske probe kod Sakiba Zejnilovića Gale primljena je na posao. Mira se vrlo brzo profilisala i postala sinonim za emisiju želja. Imala je dublji, izrazito radiofoničan glas. Bez Mirinih izgovorenih želja i čestitki mladencima kao da vjenčanje nije ni održano! Osim subote i nedjelje želje su vanredno emitovane i kada su regruti išli u vojsku. Tekst želja se djelimično mijenjao, ali je atmosfera emisije bila ista. Danima su spikeri bez predaha čitali pozdrave za nove regrute, uz velike redove za prijem želja. Bilo je malo namjenskih pjesama za nove vojnike pa je spiker beskonačno čitao i po nekoliko desetina pozdrava uz jednu pjesmu. Miri Katanić je u emisiji želja pomagala i Nafa Bukvić. Ali samo kad su se preklapale redovne želje i odlasci u vojsku, kako Miri grlo ne bi potpuno stradalo.

Prvi urednik Radio Tešnja Smail F. Terzić – Penjak 1980. godine napušta radio i odlazi u lokalnog giganta Pobjedu. Tamo je vodio informisanje za dvije hiljade zaposlenih radnika Pobjede. Pobjeda je imala instaliran interni fabrički informativni sistem. Svaka hala i svaka kancelarija kao i ogromni restoran su imali zvučnike. Smail je pokrenuo i uređivao i Pobjedin fabrički list ‘Pobjeda’.

Na mjesto urednika radija iz prosvjete dolazi Ramiz Brkić. Ramiz je nastavio uhodanu programsku šemu ali je uveo i promjene. Produžio je emitovanje vlastitog radijskog programa za pola sata, od 12 do 16,30 h. Program Radio Tešnja tokom 1983. godine koji su realizovali stalno zaposleni u radiju je imao čak jedanaest redovnih sedmičnih emisija!! Tešanjska hronika, Vijesti, Žurnal mladosti, Aktuelnosti, Savjeti stručnjaka, Iz mjesnih zajednica, Iz radnih kolektiva, Emisija za djecu, Susreti i zbivanja, Sportski žurnal i Sport u komuni.
Ramiz je smatrao da treba pojačati i program za mlade pa je tražio rješenja.
Na ruku mu je išla i liberalizacija cijelog društva. Napušteni su rigidni sistemi cenzure i praćenja svake riječi i pjesme koja se čuje na radiju. Osvajane su nove slobode. Na radiju se puštaju i ‘zabranjene’ grupe (Laibach).

Na 2. programu Radio Sarajeva pokreće se subotnja emisija Primus. Nevjerovatnom koincidencijom kroz Primus su prolazili anonimci od kojih su nastali grupa Zabranjeno pušenje, muzičko-scenski pokret Novi primitivizam i Top lista nadrealista. Omladina je tada doslovce postala avangarda društva. Omladinski magazini poput Poleta i Mladine preispituju postavke socijalizma. Rock grupe niču širom zemlje. Na sve strane se održavaju rock koncerti. Od seoskih domova kulture (Novo Selo) do velikih dvorana u Sarajevu (Dom mladih) sviralo se i pjevalo.
Novi urednik Ramiz Brkić je razborito osjetio novo vrijeme i nove trendove. U program je pored dotadašnje emisije Mladi za mlade, uveo čak tri nove emisije za mlade, Odiseja 1983., Nešto kao fleš i Plima. Tako je broj redovnih vlastitih sedmičnih emisija u programu Radio Tešnja skočio na čak četrnaest!

Emisija Mladi za mlade je bila najstarija muzička emisija za mlade. Išla je subotom od 10 do 11 h. Prenosila je vijesti iz rada i života omladine uz hitove pop i rock muzike. Neki od voditelja su bili Ibrahim Abduzaimović, Midhat Brkić Ciko i tandem Sadik Begović / Anadi Silajdžić.

U Tešnju je tih godina egzistirao i klub ljubitelja naučne fantastike Sirius 79. U klubu su se okupljali ljubitelji tog književno-filmskog žanra. Pokušavali su pisati priče iz te oblasti i slali ih u zagrebački SF (science fiction) časopis Sirius na čitanje i ocjenjivanje. Upravo dva člana tog kluba Nedžad Brkić i Safet Turalić su uređivali i vodili emisiju Odiseja 1983. Emisija je za ono vrijeme bila čista avangarda. Cilj emisije je bio popularizacija naučne fantastike (SF) kao književno-filmskog žanra. Čitali su kratke SF priče, prenosili novosti iz svijeta SF-a, puštali muziku iz SF filmova, ali i Bob Marleya. Emisija Odiseja 1983. je jednostavno bila fenomenalna. Po ondašnjim tvrdnjama urednika Ramiza Brkića bila je to jedina redovna radio emisija iz oblasti naučne fantastike u cijeloj Jugoslaviji.

Emisija Nešto kao fleš je išla subotom u terminu od 9,00 do 9,15. Očito da je naziv dobila po odličnoj pjesmi grupe Azra. Bila je tematskog tipa i u emisiji se slušala muzika i iznosili biografski podaci samo jedne grupe ili pojedinca, značajnih za rock muziku. Cilj emisije je bio širenje popularne rock muzike. Emisija je bila u programu od 1982. do 1985. godine. Voditelj je bio Midhat Brkić Ciko.

Emisiju Plima su neki proglasili i kultnom omladinskom emisijom Radio Tešnja. Išla je nedjeljom od 10 do 11 h. Emitovana je od 1982. do 1985. godine. Cilj emisije je bila popularizacija rock muzike kao žanra. Emitovano je ukupno 148 emisija Plime. Voditelj Plime je bio Midhat Brkić Ciko.

Sve je izgledalo idilično.
Radio Tešanj nikada nije imao veću slušanost. Tehnika i oprema nikad nisu bili kompletniji i u boljem stanju. Primani su i novi kadrovi. Tokom 1985. godine u Radio Tešanj dolazi friško diplomirani žurnalista Azemina Smailbegović Ina. Kadrovske kockice su se posložile u korist mlade novinarke. Direktorica ustanove kojoj je radio pripadao (Narodni univerzitet) Zdenka Vejzović, ubrzo je otišla u Sarajevo na političku funkciju. Dotadašnji urednik radija Ramiz Brkić je postao direktor NU, a nova urednica radija je postala Azemina!

Tada radio prima težak udarac s boka!
I to od bratskog elektronskog medija- televizije. Američki muzički tv kanal MTV je početkom 1980-tih postao toliko popularan da je doslovce ugrozio budućnost radija. Gledati pjesmu i slušati pjesmu bilo je neuporedivo! Radio stanice u svijetu su doživjele ogroman pad slušanosti i prihoda. Urednici MTV muzičkih video spotova su se natjecali u kreativnosti. Muzičke video kasete i video rekorderi su bili neuporedivo atraktivniji u odnosu na audio kasete i kasetofone. Upravo audio kasete su bile prva žrtva MTV muzičke revolucije. Za samo par godina nestale su sa tržišta kao pometene. Prva pjesma koju je MTV emitovao u svom programu simbolično je označila kraj dominacije radija. Bila je to pjesma grupe The Buggles ‘Video killed the radio star’ (Video je ubio radijsku zvijezdu).

Nevolja nikad ne dolazi sama. Teški crni oblaci su se valjali nebom iznad naše zemlje. Jugoslavenski model ekonomskog razvoja je bio potrošen. Dugovi Jugoslavije prema Međunarodnom monetarnom fondu (MMF) su jednostavno bili preteški. Preko dvadeset milijardi američkih dolara u novcu i još dva do tri puta toliko u vidu obaveza za isporučenu industrijsku opremu. Scenario kao u Argentini, samo što je Argentina preživjela. Situacija u jugoslavenskoj federaciji je bila složenija zbog neriješenog nacionalnog pitanja, koje je decenijama zanemarivano. Sve fabrike u Jugoslaviji su bile organski uvezane u lance dobavljača i kupaca. Kada je nestalo svježeg novca te veze su popucale. Radilo se, ali nije bilo para za plate. U zemlji su počeli masovni štrajkovi. Kolaps ekonomije i zemlje je bio neizbježan. Počeo je raspad države.

– Pri donošenju ove priče posebnu
pomoć su mi pružile drage osobe Ismeta Hatibović, Zulejha Terzić, Ernad Brkić, Mira Katanić i Medin Zejnilović. Hvala im na korisnim razgovorima, podršci, fotografijama i dokumentaciji.