Komforna zona zajednice

Ljuska mora biti razbijena prije nego što ptica može letjeti.
Jennifer Worth

Zona komfora ili udobnosti se često definiše kao psihološko stanje u kojem su ljudi opušteni i osjećaju da imaju kontrolu nad svojom okolinom, doživljavajući nizak nivo tjeskobe i stresa. Istovremeno, prakse i teorije su potvrdile da u toj zoni nema inovacija, nema nove dodane vrijednosti i najčešće je fokus da se održi ono što se ima a ne na ono što bi moglo sutra trebati. Dakle, komforna zona je prelijepo mjesto gdje ništa novo ne raste.

Organizacijska i društvena uloga neke osobe određuje potrebna znanja i vještine za tu ulogu, ali i potrebnu svijest o značaju i odgovornosti te uloge za organizaciju, zajednicu i društvo. To ne određuje osoba koja preuzima tu ulogu. Struktuiranjem društvenih odnosa kroz različite oblike i nivoe organizovanja, te uspostavom društvenih struktura i propisa počinje uspostava društvenih praksi. Članovi organizacije i društva imaju individualne percpecije i visok stepen slobode, dok u isto vrijeme tu slobodu nemaju društvene uloge. Iako su ovogodišnji ljetni dani topliji nego inače, život se nastavlja u takvim okolnostima ponegdje istim tempom a ponegdje smanjenim, i sa pauzama.

Interesantno je da sudionici izbornog procesa, političke stranke i nezavisni kandidati, nisu kasnili sa svojim prijavama Centralnoj izbornoj komisiji. Uglavnom su rukovodstva okrenuta ka „gore“, tako da većina članstva a pogotovo građani, ne znaju ko je koga prijavio ili ko se prijavio, ili ko se i zbog čega eliminisao. Rukovodstva su iskoristila blagodat izmjena izbornog zakona o zabrani promocije prije početka kampanje da ne informišu čak ni sopstveno članstvo. Kako brzo i učinkovito djeluje ta borba za vlast na promjenu mišljenja i ponašanja ljudi prosto je zadivljujuće. Još samo da ne utiče negativno.

Oni poštuju zakonske rokove jer ako ih ne budu poštovali, izgubiće utrku za vlast prije nego što su počeli. S druge strane, izabrani funkcineri ne mare baš previše za zakonske rokove kada je riječ o korisnicima javnih usluga u slučajevima kada se ti rokovi ne poštuju. I ne samo da ne mare previše, čak neki pokazuju nezainteresovanost i ignorisanje. Više izbori i nisu neka velika prijetnja za one koji imaju vlast. Više od polovine građana svakako ne izlazi na izbore (ali, dođu na koncerte), a od onih koji izađu dovoljno je onih koji neće čekati da se zakonski rokovi „probiju“, a to bi trebalo biti dovoljno za podršku i ostanak na vlasti. Uz privilegovanu podršku budžeta, ispunjavanju želja rukovodstvu političkih protivnika i pojedinih vijećnika, rizici za gubitak vlasti se minimiziraju. Zona komfora izabranih funkcionera se prenosi na zonu komfora izbornog procesa, na organizaciju, zajednicu i društvo.

Samo u zajednicama gdje se javi nova ponuda ili prorade inadi može doći do „demokratske utrke“, a možda i do veće štete od koristi. Zajednički prioriteti ili prioriteti cijele zajednice nisu predmet ni ozbiljnih, ni kafanskih razgovora, jer će svejedno doći na red, kad’-tad’, ako neko dovoljno dugo ostane na vlasti. Logika i računica su prilično jasni. Pitanja poput onih: je li to fer ili je li to pošteno, kažu, nije fer ni postavljati. A ako bi neko i postavio, i ako bi neko i odgovorio, odgovor bi ličio onome što većina neobavezno govori: Ko još djeluje fer i pošteno u političkoj borbi za vlast ili ostanak na vlasti? Kao što je jedan izabrani političar iz Mostara odgovorio drugom izabranom političaru iz istog grada, nakon posljednjih lokalnih izbora u jednoj TV debati, a nakon optužbe ovog drugog da je krao glasove: Šta hoćeš, i vi ste krali?!

Nekada su izazovne situacije rađale junake ili lopove, danas rađaju političare. Opravdanje za pogrešno se nalazi u pogrešnom, a ne čine se primarno napori i žrtva da se pogrešno ispravi. Nije primarno važno je li nešto ispravno ili pogrešno, primarno je biti pobjednik, biti na vlasti. Jer kada neko ima vlast, tada ga neka situacija ponese i umisli da može raditi šta hoće, ponekada to i (u)radi. Što je duže na vlasti, to (u)radi sve češće i češće. Jer, uglavnom, nema više pravih prijatelja oko sebe da ga savjetuju (ako je ikada i imao), da mu ukazuju na propuste, na prolaznost i na to da se vlast ne smije voliti. A predsjednici su poodavno kazali svome članstvu, ponegdje i narodu: Ja sam tu da mislim za vas, da brinem o vama, niko bolji od mene za to nije, nemate šta misliti, budite sretni i zahvalni što imate mene i spreman sam da se žrtvujem zbog vas. Pa ejvala, živjeli nezamjenjivi.