Dostojanstvo

Jedino moralnost u našem djelovanju
može dati ljepotu i dostojanstvo našem životu.
Albert Ajnštajn

Ponekada djeluje beznadno pisati. Još beznadnije djeluje da će neko promijeniti svoj stav zbog tog pisanja, a uz to ima i javna ovlaštenja. Ipak, nije beznadno i ništa nije gotovo sve dok je čovjek živ, dok može djelovati može se i nadati. Prije dvije-tri godine sam sa prijateljem neobavezno razgovarao o tome kako se nekako spontano došlo u situaciju da se javnim sredstvima finansiraju estradni zabavni događaji, koji su odavno postali biznis sami po sebi, neovisni od budžetskih sredstava. Posebno su postali neovisni o tome kakve društvene vrijednosti promoviraju. No, dok ljudi plaćaju iz svog džepa, to je druga stvar. Ali kada javna vlast u tome sudjeluje, onda su obavezni dodatni kriteriji. Prijatelj mi je tada kazao: Pričaj ti šta hoćeš, ljudi to vole! Odgovorio sam mu: ljudi vole da kockaju, zbog čega im onda vlast ne plaća i tu strast?

Malo po malo, korak po korak, ulazi se možda nesvjesno (dakle nenamjerno) u zonu u kojoj se ostaje bez kriterija u pogledu promocije društvenih vrijednosti. Kompanije promovišu ono što nude kao proizvod ili uslugu. Biznis ima svoja pravila, i ponekada prelazi etičke granice. Ali javna vlast nije biznis. Javna vlast vodi računa, ili bi trebala da vodi računa, o mnogim aspektima zajednice. Ona ima odgovornost da vodi računa o dostojasntvu zajednice. Jer kada se dogodi da neko napravi previd (jer uvjeren sam da je previd), da organizuje estradni događaj, zabavni koncert, na igralištu na kome je prije 31 godinu stradalo pet mladića, ni krivih ni dužnih, onda je to sumorno za cijelu zajednicu. Možda je bilo vremena da se koncert pomjeri za neki drugi datum, a ako već nije, trebalo se izvinuti javnosti te otkazati koncert. No to nije učinjeno.

I upravo zbog toga se otvara pitanje naše samosvjesnosti u pogledu dostojanstva zajednice i empatije koju treba pokazati, makar simbolično, poštujući određene tragične datume i mjesta iz prošlosti. To nije život u prošlosti, to nije nikakav nacionalistički narativ, to je naša obaveza spram sebe i generacija koje dolaze. Porodice i najbliži nevino nastradalih mladića, usljed neselektivno ispaljene granate od strane vojske presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, će se sjećati dok su živi, ne samo na datum i mjesto. Neovisno kako se cijela zajednica odnosila prema tome. Ali datum i mjesto treba biti sačuvano od strane javne vlasti kako ne bi bilo izloženo nečemu sasvim suprotnom od onoga što je primjereno. Istina o nama je u nama. Ne bi bilo fer sada prozivati samo vlast, iako je vlast odgovorna. Mi kao građani ove zajednice nismo demonstrirali svijest kroz veliki pritisak na javnu vlast, ali ni kao bojkot (ne bar u dramatičnoj mjeri) na sam koncert, kome nije bilo ni mjesto, ni vrijeme.

No šta je – tu je. Davno su kazali za prolivenim mlijekom ne treba plakati. Ovo bi trebala biti naučena lekcija za svaku buduću vlast, neovisno o stranačkom i personalnom sastavu. Nađimo snage u sebi, i oni koji su pokazali slabost, i oni koji bi sada tu slabost napadali, da se izdignemo iznad toga. Ako bi općinska vlast sada usvojila jedan kalendar lokalnih događaja koji bi bili zaštićeni od neprimjerenih javnih manifestacija (bar onih koje zvanično podržava sama vlast, i kroz javno finansiranje ili sufinansiranje), to bi bila korist iz ovoga. Tako bi se napravila neka korektivna akcija koja bi spriječila da se isto ponovi. Time bismo dokazali da griješimo, ali i da iz grešaka učimo. A to je onda ljudski razumljivo i prihvatljivo.