TESANJ.NET stranica grada
„Ide Sana, ide Sava, ide Drina, ide Ukrina, ide Vrbas, ide Bosna, ide Lašva, ide Željeznica.
Svi oni i one idu, a ti đe ćeš?
Josip Pejaković
Republika Bosna i Hercegovina (prije nego što će ostati bez riječi „republika“) je bila pod opsadom i nasilno je srušen njen ustav. Mnogi nisu uopće vjerovali da je to moguće do zadnjeg dana, drugi su bili oprezniji i nešto spremniji da se brane, ali gdje god se branila Republika Bosna i Hercegovina, branila se velikom žrtvom i rekao bih odbranila „čudom bosanskog otpora“. Prvi predsjednik nezavisne države Bosne i Hercegovine, rahmetli Predsjednik Alija Izetbegović, govorio je: Neprijatelji Bosne će se umoriti, mi (branioci) nećemo. Upravo ta izjava je ostala kao imperativ pred braniocima Bosne i Hercegovine svih ovih godina. Jer su neprijatelji Bosne i Hercegovine, čak ni nakon Dejtonskog sporazuma, nastavili rušiti njenu suverenost, njene institucije i djelovati na dezintegraciji bh društva.
Neki koji su branili suverenost i institucije Bosne i Hercegovine su, s vremena na vijeme, ponavljali navedenu izjavu, više tokom izborne kampanje, kao parolu i potreba da se dobije koji glas, nego kao djelovanje. Sve ukazuje da branioci Bosne i Hercegovine danas ne bi mogli svjedočiti tom izjavom. Naprotiv, rekao bih da su se branioci u tolikoj mjeri dezintegrisali, na mnogim pitanjima čak konfrontirali i suprostavili, da više nije uopće pitanje jesu li se umorili ili nisu.
Naime, da bi misijska izjava r. Alije Izetbegovića danas bila aktuelna među braniocima Bosne i Hercegovine, branioci Bosne i Hercegovine u svakom društvenom segmentu, u javnim poslovima posebno (politici ponajviše), bi trebali živjeti tu misiju. To bi značilo da je braniocima Bosne i Hercegovine preča etika od ovlaštenja, preča država od vlasti, preča suština stvari od upotrebe samih simbola i parola. Ali prvo pitanje na koje danas treba odgovoriti je: Ko su branioci Bosne i Hercegovine? Ovo pitanje može djelovati nepotrebno, čudno, jer se nekako podrazumijeva. Da, ali u Bosni i Hercegovini se ništa ne podrazumijeva. Uostalom kao ni u životu. Za sve treba svjesna aktivnost, učenje i djelovanje, preispitivanje i požrtvovanje. Čini se da je prije 30 godina, nešto više i nešto manje od toga, odgovor bio lakši. Danas svjedočimo međusobnim optužbama branioca, ko se više među njima samima bori za državu a ko je veći izdajnik?!
Na žalost, čini se da branioci nisu spremni sebi priznati istinitost prethodne tvrdnje kao neupitne pogrešnosti, kao sasvim pogrešne staze na koju su odlutali, i na kojoj nije uopće važno ko je kriv, jer svi na toj stazi gube. A bez spremnosti da se sa te staze vrate na zajedničku stazu odbrane Bosne i Hercegovine, na stazu afirmacije etike u javnim poslovima, na stazu žrtve kratkoročnih dnevno-političkih koristi u korist dugoročnih ciljeva obnove bh društva i osnaživanja institucija Bosne i Hercegovine, međusobne otpužbe neće donijeti korist. A dokazi o tome koliko je neophodno usaglasiti zajedničke ciljeve, crvene linije, nužni nivo saradnje neovisno ko je u poziciji, a ko u opoziciji, se otkrivaju u kontinuitetu. Ne samo kroz rezoluciju Svesrpskog sabora, koji jednostrano i hegemonistički operacionalizira specijalne veze Srbije sa jednim bh entitetom omogućene Ustavom BiH, nego i kroz niz drugih očiglednih dokaza. A šta rade pri tome branioci Bosne i Hercegovine? Oni se bore za vlast! Oni sudjeluju u tome, i sveli su svoj odnos dobrovoljno na odnos pozicije i opozicije unutar trećine državne vlasti, ili polovine (trećine) entitetske vlasti.
Branioci bi trebali formirati ozbiljne radne timove: multistranačke, multidisciplinarne i stručne koji bi kontinuirano analitički sagledavali slabosti i oblikovali naučene lekcije, a rukovodstva političkih stranaka bespogovorno iste usvajali kao novi način djelovanja. Rušitelji se ne žrtvuju, oni jednostavno imaju taj jedan višak emocije i mitologije kojima pogrešno ispunjavaju sebe, i tako u nekom vremenu i na nekom mjestu prave nered i veliku štetu. Ali branioci su ti koji trebaju biti ispunjeni svrhom, oni imaju pozitivnu emociju i nepristrasnost, oni imaju neupitne zajedničke ciljeve i potrebnu saradnju, oni ne vole više vlast od uspostave reda u odnosima.
Njima borba za vlast nije cilj, njima vlast služi (kada su u vlasti, bili pozicija ili opozicija) da posvećeno i istrajno rade na novim rješenjima, na novim zakonima, na izgradnji saradnje i jačanju zajedničke snage a ne na kratkoročnim privilegijama, zloupotebi javnih resursa i neumornoj borbi za samu vlast – poziciju. Oni ne demonstriraju osobnu nezamjenjivost i ne pokazuju želju da su stalno u prvom kadru, ne uživaju u lajkovima na društvenim mrežama ili aplauzima tokom raznih kampanja. Oni jesu osobno umorni od požrtvovanosti, ali se stalno međusobno smjenjuju u prvim redovima i na čelnim pozicijama i tako osiguravaju da ulazi nova energija, nove ideje i nova rješenja, a ispunjenje misije odbrane Bosne i Hercegovine ostaje neumorno. Oni ne odgađaju redovne demokratske stranačke izbore za novo vodstvo, nego provode izbore i polažu račun za svoj rad.
18.8.2024.
Tešanj
