Fasunga

Hrana za kuću tad se kupovala mjesec dana unaprijed. Obično kad tvom ocu bude plata. Roditelji su ti govorili idemo kupiti podmjeru. Neko je podmjeru zvao i fasunga. Prodavnica je bila na mjestu današnjih Simetrala. Tamo gdje se danas nalazi Adi – Mark.

Imao si komšije Mahmuta Štrocu i njegovu ženu Safetu. I oni su po podmjeru išli jednom mjesečno. Sa velikom pletenom korpom. Na povratku iz prodavnice su korpu nosili između sebe. Zauzimali su cijeli trotoar. Bio si fasciniran količinom i sadržajem proizvoda u toj korpi. Kad god si tu scenu iznova vidio, uvijek si je ispratio pogledom. Tvojim roditeljima je prodavnica bila preko puta kuće. Podmjeru su donosili u cekerima. Tu nije bilo ništa fascinirajuće.

U prodavnici su radili Fahrija Braković (majka od Emira, Alme i Ermina) i Pero Kerić. Skoro sve je išlo na vagu. Nije bilo kao danas tvornički upakovanog sitnog šećera, kocke, riže, graha ili kafe. Sve rasute robe su u prodavnice dolazile u transportnim vrećama. Najčešće od pedeset kilograma. Pored pulta su uvijek stajale otvorene vreće raznih artikala. U skoro svakoj vreći je bila velika drvena ili metalna kašika (kupac). Svaka mušterija je kupovala osnovne životne namirnice. I svakoj mušteriji se moralo nakupiti iz raznih vreća i pažljivo izvagati. Nije bilo para za stvaranje kućnih zaliha. Plate su bile male. Gradile su se kuće. Školovala se djeca. Kupovalo se po sto grama kafe, pola kilograma šećera, kilogram riže, dva kilograma graha. Pa idući mjesec ponovo. Beskrajan i iscrpljujući posao za trgovca. Ne smiješ biti u manjku, a ne želiš zakinuti mušteriju. A kristali šećera su sitni. Mljevena kafa još sitnija.

Kupovala se i jeftina zamjena za kafu. Divka. Od prženog ječma i biljke cikorije. Sa Divkom je tvoja mati pravila ukusnu bijelu kafu za doručak. Volio si taj opori i slatki okus. Kad si odrastao, pročitao si koliko je Divka zdrava. Nema kofeina i smanjuje holesterol. Olakšava probavu jer sadrži prirodni probiotik. Talijani i danas piju Divku pod imenom Caffè d’ orzo. Nijemci takođe. Pod imenom Dennree – getreide kaffee.

Ulje se točilo iz velikog metalnog bureta sa česmom na sebi. Morao si donijeti svoju flašu. Bilo je gusto. Gušće nego što je maslinovo ulje danas. Ona država je imala standard. Ulje nije smjelo biti prozirno poput vode. I nije smjelo prskati pri prženju. Deset ćevapa je moralo imati sto pedeset grama. Ako nije bilo tako, inspektori su te kažnjavali, a novine prozivale.
Voće i povrće u trgovini nisi mogao birati. Prodavac je morao prodati sve što je zadužio.

Nedjeljom kad je igrao Tošk, u tebi se budio poduzetnički duh. Sa rođakom Jaskom si odlazio u prodavnicu. Uzimali ste gajbu Bosanka sokova od narandže. Ponekad i dvije. Morao si deponovati očevu ličnu kartu kao garanciju. Nekad i bez njegovog znanja. Slijedila je prodaja sokova na ulazu u stadion. Nakon utakmice ste po tribinama skupljali prazne flašice. Sve flašice su morale biti na broju. Kaucija za nevraćene flašice je bila visoka. Vraćali ste gajbe u prodavnicu i plaćali za prodate sokove. Zaradu ste dijelili napola. Pare ste trošili u čaršiji. Pištolj na vodu, strip Komandant Mark ili Zagor. A ponekad i mala porcija ćevapa u Školjića.

Kad se podmjera kupuje za mjesec dana unaprijed može se i loše planirati. Tako je tvoja mati ponekad znala ostati bez kafe u kući. A došle žene. Nije bilo panike. A nije se ni trčalo u prodavnicu. Tu je bila komšinka. Odneseš svoju praznu posudu. Komšinka ti uz osmijeh napuni posudu kafom. Do vrha. Kad vraćaš, nosiš istu posudu. Da se zna da je razmjena egal. Kao jaje za jaje. Ista procedura je bila i za ulje. I za brašno. I za prašak za pecivo. U suprotnom slučaju mati se ponašala na isti način. Uz osmijeh i srdačne riječi. Nije bilo zavisti ni zlobnih komentara.

Vrhunac komšijskih odnosa si doživio na svom početku. Još kad si kao mali dječak živio u zgradi. Pozajmljivao si žeravicu iz šporeta. Mati te ponekad slala komšinki sa limenom lopaticom. Pažljivo si gurao lopaticu u vrelo ložište. Pazio da ništa ne ispadne van. Lopaticu si zatim donosio do vlastitog šporeta. Istresao si je na već pripremljenu potpalu. Znala ti je žiška i na pod ispasti. Ponjave i linoleum u hodniku i kuhinji su to dobro podnosili. U dnevnom boravku je bio ćilim. Ti si ga kao mali zvao ‘ćimil’. Njega si morao dobro čuvati. A ne isjeći, kako si jednom uradio.

Nikom nije bilo neugodno što mu ulaziš u stan. Ljudi nisu imali puno, ali su sve dijelili.
Danas najčešće i ne znaš ko ti je komšija. Niti se trudiš saznati išta osim nužnog. Najčešće tim ljudima znaš samo ime. I eventualno prezime. Nastojiš kontakte sa komšijama svesti na najmanju moguću mjeru. Prije nisi ulicom mogao proći od dječijih pozdrava i osmijeha. Na sve strane je zvonilo dobar dan, dobar dan. Danas samo rijetki roditelji uče djecu da obavezno pozdravljaju komšije.
Ne fali ti više kafe, ulja, brašna ili praška za pecivo. Ali ti fali osmijeh, srdačnost i bezbrižnost.

– Fotografija u prilogu je iz 1965. godine. Na njoj su tešanjski trgovci u tzv. Edibovoj radnji. Fahrija Braković, Ćazim Mandžukić, Selma Kahvić i Edib Mahmutefendić.