Bezec

Hipi pokret je na svom vrhuncu. 1970-te godine su bezbrižne i razuzdane. Trapez hlače, cvjetni motivi i psihodelična muzika su dominirali. Kako Evropom tako i urbanim dijelovima Jugoslavije. U Tešnju sviraju Srebrena mašina i Alkatmeri. Pink Floyd izdaju Tamnu stranu mjeseca, Bijelo Dugme snima Bluz za moju bivšu dragu, a Indexi svoju Plimu. Zapadna Njemačka i Istočna Njemačka su još uvijek dvije odvojene države. Evropska unija (EU) se još zvala Evropska zajednica (EZ). Sačinjavalo ju je samo pet država.

Pušači cigareta su svoj porok upražnjavali gdje su htjeli i kad su htjeli. Još nisu bili na nišanu medija i zakona. Tek početkom 1980-ih se masovnije počinje govoriti o štetnosti pušenja po zdravlje. Do tada je glavni problem vezan uz pušenje bio da ti ne nestane cigareta. Klima uređaji ili ventilacija kafane nisu postojali kao pojam. U kafanama prozori kao da su bili hermetički zatvoreni. Uvijek prekriveni gustim zavjesama. Atmosfera kafane je podrazumijevala puno dima, i to je bilo potpuno normalno. Pojam “pasivni pušač” još nije bio u upotrebi. Ljudi se tada nisu bojali ni aktivnog, a kamoli pasivnog pušenja. Kad se zakašlješ sve drugo si krivio osim duhana. Ponekad si bio u društvu okorjelih pušača. Pojedini od njih su pri kašljanju izbacivali gomilice žutosivog šlajma veličine manjeg vrapca. Niko to nije povezivao sa štetnosti pušenja. Nego da moraju promijeniti marku cigareta. Ili su govorili da su nešto nehorni. Mladim pušačima koji kašlju govoreno je da slabo podnose duhan. U kafani se naravno uvijek mogao otvoriti prozor. Ako nekom naumpadne i ako je vrijeme pogodno. Stalnim gostima kafane kao i akšamlijama, čist zrak sigurno nije bio na listi prioriteta. Jedina ventilacija je bila, kad neko uđe ili izađe iz kafane. Tad bi dim pokuljao napolje, ali samo zakratko. Niko se čak nije ni bunio što se sjedi u dimu. Toliko je to bilo normalno. Ponekad doslovce zbog dima nisi mogao dobro vidjeti goste na drugom kraju sale. Najgore je bilo uveče kada se igrala činkvina (tombola). Tad bi se u kafani skupila “sva čaršija”, i moglo se disati samo “na škrge”. U seriji Tale, vlasniku kafane Hejlagi, gost se žali da je u kafani previše dima. Hejlaga mu odgovara “da se prigne tlima, dolje je manje”. Pušenje je bilo općeprihvaćeno. Svi su pušili. I mlado i staro, i žensko i muško.

“Grebanje” za cigarete je takođe bilo normalna pojava. Svi su pušili, ali nisu svi imali para za cigarete. Grebanje je znači bilo skoro epidemijska pojava. Jedan poznati tešanjski ugostitelj je razmišljao kako da smanji davanje cigareta tim grebatorima. Gosti su smatrali ako nešto pazare kod njega, da imaju pravo i ogrebati se za cigaretu. Na kraju se lik dosjetio. Grebatori su uvijek tražili cigaretu u momentu kada on izvadi kutiju iz džepa. On se tako usavršio da je izgledalo da svoj meki sarajevski Marlboro, koji je uvijek pušio, vadi već upaljen iz džepa. A opet, taj meki Marlboro iz Fabrike duhana Sarajevo je bio najbolja cigareta na ovim prostorima. Ako ga zapališ i ostaviš na pepeljari, za nekoliko minuta je sagorio. Za razliku od Lorda koji je bio pun “panjeva” pa si morao zbilja dobro vući da povučeš dim. Jedan drugi Tešnjak, mladi penzioner, uvijek je odbijao zahtjeve grebatora za cigaretom. Zaklinjao se materom i govorio nemam, evo još samo sedamnaest u kutiji.

Znalo se od pušača tražiti i da ostave “bezec”. Naime, bezec je ono pri dnu, kad već sve ispušiš i ostane još dim ili dva da se povuče. Tada bi skoro potpuno popušenu cigaretu dodavao onome ko je tražio bezec, da je dovrši. Ne treba posebno napominjati da je taj od silne želje vukao, dok i filter doslovce ne počne goriti. A tek higijenska strana tog prenošenja cigarete iz usta u usta? Posebna kategorija su bili skupljači čikova ili pikavaca. Oni su kupili popušene cigarete iz pepeljara u kafani ili skupljali pikavce sa mjesta gdje su se odbacivali. Zatim su kod kuće od tih ostataka duhana sebi motali nove cigarete. Tada nije bilo mašinica za motanje cigareta, niti filtera za kupiti. Mogao se kupiti samo cigaret papir i sebi ručno motati duhan u cigarete bez filtera. Ovo podsjeća na današnje motanje cigareta i skupljanje originalnih kutija da u njih staviš ručno napravljene cigarete.

O Midhat Brkic Ciko

Midhat Brkić rođen je u Tešnju 1961. godine, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu (1984.). Sin je oca Sakiba i majke Safide (djevojački Mandžukić). Midhatov otac Sakib se takođe bavio pisanjem. Napisao je dvije knjige, "Tešanj, zapisi i sjećanja" (objavljena 2005. godine) i "Tešanj u pričama i događanjima" (objavljena 2009. godine). Midhat je oženjen suprugom Enisom (djevojački Hrvić) i ponosni je otac jednog stomatologa. Radni vijek provodi uglavnom u struci, radeći u više tešanjskih preduzeća. U industrijskom gigantu Mann Hummelu je radio kao šef službe prodaje, sve do 1997. godine. U preduzeću kožne industrije Sloga Tešanj je bio direktor preduzeća, od 1997. do 2000. godine. Nakon Sloge, dvije godine provodi u mlinu Dukat - Jelah, kao projekt menadžer. U AS-u Jelah je odabran za prvog šefa proizvodnje, u periodu od 2005. do 2007. godine. U tekstilnom preduzeću Napredak Tešanj je imenovan za direktora preduzeća, od 2007. do 2008. godine. Naporedo sa radom u privredi, radio je i u srednjoj školi. Predavao je engleski jezik, od 1996. do 2003. godine, a zatim i predmete ekonomske struke, od 2008. godine do danas. Autor je knjige Zlatne godine. Živi i radi u Tešnju.