TESANJ.NET stranica grada
Neka strah od ljudi ne bude prepreka čovjeku da govori istinu kada je zna.
hadis
Dok je svijeta i vijeka biće različitih iskustava, mišljenja, govora i djelovanja. Tako je bilo, a tako će vjerovatno i ostati. Život je borba, a u toj borbi je i iskušenje, varka, obmana i samoobmana. Ljudi nisu bezgriješna stvorenja. To potvrđuju i dešavanja u Tešnju tokom ove godine, ili je možda bolje kazati u tešanjskoj SDA.
Početak godine je dočekan sa „iznenadno očekivanim“ napuštanjem SDA od strane g-dina Šemsudina Mehmedovića. Prema riječima prisutnih svjedoka, članova tadašnjeg rukovodstva, rastanak je bio emotivan i sa suzama u očima nekih pojedinaca koji su ostali. Šemsudin je odlučio i krenuo „svojim putem“, a rukovodstvo SDA u Tešnju mu se javno zahvalilo za dotadašnji doprinos. Niti je Šemsudin prije svoje odluke razgovarao sa ostalim članovima rukovodstva SDA o svom izlasku, razlozima i ciljevima (a trebao je), a niti je rukovodstvo to od njega tražilo kada im je saopćio odlazak (a trebali su).
Još važnije, nisu razgovarali o tome kako dalje, kako ostvarivati saradnju u budućnosti, u interesu lokalne zajednice, jer formiranje nove stranke neminovno znači povećanje konkurentnosti na lokalnom stranačkom i personalnom tržištu. A možda je baš nedostatak tog razgovora odredilo buduće djelovanje obje stranke na lokalnom nivou, odredilo njihov međusobni odnos ali i odnos mnogih dojučerašnjih bliskih saradnika. Ili upravo zbog toga odnosa, razgovora nije ni bilo? A pitanje konceptualnih razlika uvijek primarno treba diskutovati. Naše društvo to ne diskutuje, ne pogotovo otvoreno, ako koncept podstoji on je kao takav skriven, iza scene, u namjerama i ključnim uticajima pojedinaca. A sve ukazuje da je baš takav postojao.
U svakom slučaju, bila je to prilika za SDA da provede redovne stranačke izbore prvi puta bez neposrednog uticaja Šemsudina (kao člana SDA,) na izborni proces. Ipak, rukovodstvo SDA Tešanj se odlučilo da traži od strane vrha SDA uvođenje vanredne situacije, uvođenje povjereništva, a ne imenovanje nove izborne komisije u koju bi sami imali povjerenje. Time je javno otvorena dilema: zbog čega je to urađeno? Zbog procjene većeg uticaja Šemsudina na članstvo SDA, iako je napustio SDA, od preostalog rukovodstva ili zbog unaprijed pripremljenog skrivenog scenarija kako bi se namirile ambicije pojedinaca, ali i zadovoljili revanšizmi koji su čekali svoju priliku.
Kada pišem revanšizmi, onda ne tvrdim ko je bio u pravu, a ko je u krivu (jer je taj pogled daleko unazad potpuno irelevantan i beskoristan za lokalne prioritete na kojima treba zajedno raditi), ali eto jeste za ljudske osjećaje i percepcije. Koliko je u prošlosti bilo osobnih animoziteta, uvreda, nepravde o tome ne svjedočim, jer ne znam svu istinu, iako sam čuo mnogo pojedinačnih osjećaja i intepretacija. No stojim ponosno za ključne stvari za koje smo (svi koji su bili uključeni) se zalagali i borili, kao članovi stranačkog rukovodstva i kao sudionici na javnim funkcijama (r. Senad, Irfan. R. Ekrem, Mirsad, r. Muhamed, r. Kemal, Šemsudin, Amir, Rašid, Ibrahim, Berzad, Ismet, Izudin, r. Hazim, Muharem, Jasmin, Fuad, Sejo, Nedžada, Nađa, Smajo, Fatima, Nadir, r. Sakib, Miralem, Mirsad Š., Adem, Rasim, Esmir, Suad, Senad, Amir,…), mogao bih dugo pisati bez ratnih komandanata, RVI i porodica šehida jer je to posebno) i drugih institucija i privrede. Je li bilo sve glatko u odnosima, daleko od toga. Ne sporim nikome drugom da su se isto tako borili za ono što su oni smatrali ispravnim i korisnim. U cjelini, Tešanj se odbranio, obnovio i iskoračio brzo ispred drugih – to je primarno važno. Slabosti na tom putu je bilo i treba iz njih učiti i nastaviti rast i razvoj zajednice.
Kako su se drugi članovi rukovodstva s tim nosili i sarađivali, neka sami kazuju – ima ih mnogo, i većina je hvala Bogu živih. Ali niko nije podnio ostavku, odstupio zbog neslaganja, borio sa na svoj način da utiče, neki od njih su u kontinuitetu i danas u rukovodstvu, i na javnim funkcijama. Ja sam odstupio 12. augusta 2018. godine, demonstrativno napustio sjednicu rukovodstva, i od tada nisam u rukovodstvu. Istina, 2019. godine mi je posljednji predsjednik g-din Amir Kurtić ponudio povratak i ulogu potpredsjednika, ali nisam prihvatio jer se nisam slagao sa pristupom. Primarno, moja zamjerka je bila na izgubljeno povjerenje, na nedostatak podrške mladima i na nedostatak proceduralnosti. Ali, to me nije odmaklo od Šemsudina kao prijatelja, ili tog ljudskog i prijateljskog odnosa od drugih članova rukovodstva. Ne bar iz ugla mojih unutarnjih osjećaja. I vjerujem da je to mogući put. Ne moramo se slagati u svemu, ali ne moramo zbog toga prestati sarađivati u oblikovanju javnih politika u najboljem interesu zajednice.
Zbog čega? U dugogodišnjoj saradnji među ljudima nije nikada sve super ili sve loše. Mi smo ljudi i toga bismo trebali biti svjesni. Ne bi trebali dopustiti da naše emocije, naš osjećaj nepravde i povrijeđenosti – izbriše sve što je bilo dobro. Od 1992. godine do 1995. godine, prije svega, a onda godinama poslije. Trebali bi biti svjesni da samo onaj kome je učinjena nepravda ima pravo da uzvrati, ali i biti svjesni da se to radi na sudu ili ostavi za neki drugi sud, ili kako god se to riješi u međusobno odnosu. To se ne radi političkim sukobljavanjem, nije trebalo nikada ni raditi, jer to vodi organizaciju, zajednicu u nered i nepotreban gubitak energije. Ako neko u političkom djelovanju ostvari veći uticaj od nekog drugog, on ide dalje raditi za zajednicu i uvoditi bolje prakse (one s kojima nije bio zadovoljan), razvijati odnose a ne baviti se proteklim odnosima i neslaganjima. Tako je trebalo biti i u prošlosti, ali nije. Taj ciklus „nadjačavanja“, pokazati drugom „moć“ je pogrešno. Pojedinac može imati veći ili manji uticaj, čak neproprocionalan, ali mnogo je drugih sudionika koji isti tako imaju uticaj i odgovornost. Ne treba niko, ni na koji način, uticaj i odgovornost svih drugih podcijeniti ili čak osloboditi odgovornosti (i za ono što je bilo dobro, i za propuste koji su pravljeni).
Kada sam završio mandat općinskog načelnika 2012. godine, početkom decembra me pozvalo rukovodstvo udruženja privrednika Biznis-Centar Jelah-Tešanj na zajednički ručak da mi zahvali na saradnji kao općinskom načelniku. Bili su prisutni svi članovi tadašnjeg rukovodstva (osim Smajla Ramovića). Na kraju druženja je ustao član rukovodstva h. Muharem Sejdić i rekao (možda neću citirati, davno je bilo): “Imam potrebu nešto da kažem pred vama svima. Vi znate kakav je odnos mog Harisa i Šemse. Nisam ni ja osobno, ni moja firma, osjetili zbog tog odnosa da nas načelnik Šišić drugačije tretira, ni administracija, ni bilo ko u javnoj upravi. Želim da mu zbog toga posebno zahvalim.“ Eto, meni je ta rečenica potvrdila, u nekoj osobnoj satisfakciji, da sam nastojao raditi javne poslove nepristrasno. A nisam ni pomislio da ću je ikada iznijeti kao dokaz protiv generaliziranih, beskorisnih i ekstremnih tvrdnji.
7426
