Svijest o promjeni

Sve što znamo o budućnosti jest da će biti drugačija.

Peter Drucker

Za pobjedu je često dovoljno da je neko drugi gori, ali to nije dovoljno za promjenu. Organizacija ili bilo koja organizovana skupina za promjenu treba mijenjati sebe. A sebe je veoma teško mijenjati. Ipak su mnogo veće šanse mijenjati sebe, nego pokušavati mijenjati druge. Drugima se može pomoći u toj promjeni, ali tek kada postoji odlučnost, volja i spremnost samog rukovodstva. No kada mijenjamo sebe, na individualnom i grupnom planu, onda je primarno važna svijest o tome. Ako nema svijesti o potrebi promjene, nema ni volje i spremnosti da se radi na tome. Pa nekako je logično pitanje odakle dolazi svijest o potrebi promjene? Ovisi o misiji (svrsi postojanja organizovane grupe osoba), ključnim vrijednostima, kontekstu, nasljeđu (prošlosti), o ciljevima (za budućnost). U mjeri u kojoj postoji integralni pristup, sistemski pristup, utoliko su šanse veće da postoji i svijest o važnosti svih faktora zajedno, njihovih uticaja i posljedica. Ako takvog pristupa nema, onda je svijest reducirana na samo neki od navedenih faktora, često površno i u mjeri u kojoj je dovoljno da bi ključne osobe “držale stvari pod kontrolom” ili bar mislili da je tako.

Nema formule koja bi mogla napraviti promjenu u međuljudskim odnosima (tim, organizacija, više organizacija) ako nema svijesti o potrebi i značaju stalnih poboljšanja, stalnih promjena, usklađivanja vodstva i strukture te ukupnih međusobnih odnosa u skladu sa jasnim etičkim ciljevima, sopstvenim stepenom osposobljenosti, vrijednostima i kontekstom. No ciljevi su najčešće nejasni i nekonzistentni na duži period: na godinu, dvije, tri… pa tako i na kraći period, a vrijednosti su uglavnom u drugom planu. Primarni fokus je aktivnost, akcija koja vodi nekoj vidljivoj koristi i gotovo da podrazumijeva jednodimenzionalan pristup “ako imam neku korist, nemam više šta misliti o tome”. A to vodi eliminaciji vrijednosti kao temeljnih načela međuljudskih odnosa kako se tuđe pravo ne bi povrijedilo, kako se ne bi učinila nekoma nepravda, kako bi se davao doprinos uspostavi reda u odnosima. Tako da etičkih ciljeva i nema, oni su podrazumijevaju i prisutni su u mjeri u kojoj nisu suprostavljeni “mojoj trenutnoj koristi”, inače se relativiziraju, iako postoje.

Ovdje nema bitnih razlika da li se radi o ekonomiji (borbi za imetak), o javnim poslovima (borbi za funkcije) ili obrazovanju (borbi za znanje). Radi se o tome da su zajednički ciljevi, etički i opći, podređeni kratkoročnim koristima, uticajima i personalizaciji a ne stoje kao svjetionik ispred rukovodstva i članova kao obaveza i odgovornost. A kako nema svjetionika onda je i istina skrivena. A to samo po sebi vodi ka tome da se povjeruje onom ko ima imetak, ko ima funkciju ili ko ima zvanje, prije nego što se propituje je li to istina ili nije. Jer takve osobe imaju uticaj. Ali ni tu nije kraj. Pripadnost grupi, organizaciji, stranci, klasi postaje novi filter i stajem uz “svoga” neovisno šta je istina, i branim to kao istinu jer “branim” sebe. I tako, malo pomalo, mnogi nikom ne vjeruje, mnogi su smunjivi, mnogi lažu, mnogi ne znaju, mnogi ne valjaju. Ej vala…