Praporci

U ovoj zgradi si rođen. U srednjem stanu na prvom spratu. Godina je bila 1961. Te godine u svemir je poletjela prva letjelica sa ljudskom posadom. U svemirskom brodu je bio legendarni astronaut Jurij Gagarin. Nogometna reprezentacija Jugoslavije je upravo te godine igrala kvalifikacije za svjetsko prvenstvo u Čileu 1962. godine. Pobijedili su Južnu Koreju sa 5:1 i Austriju sa 2:1. Dogurali su do polufinala, gdje su izgubili od domaćina Čilea sa 1:0. U jakoj državi je i nogomet bio jak. Kao i muzika. Upravo 1961. godine Jugoslavija je po prvi put nastupila na Pjesmi Evrovizije. Zauzela je osmo mjesto. Jugoslavija je bila i ostala jedina socijalistička zemlja koja je nastupala na Pjesmi Evrovizije. Te 1961. godine je i Travničanin Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Prvi snijeg je obično padao već polovinom oktobra. Zime su po pravilu bile žestoke i duge. Snijeg je ostajao sve do marta. Čistio se samo sporadično. Život se odvijao po ugaženom snijegu. Ljudi su se prilagođavali. Na glavnoj ulici je bilo ugaženo nekoliko metara širine, što se vremenom povećavalo. Dok je na trotoaru, koji je postojao samo na strani tvoje zgrade, bilo najviše pola metra širine ugaženog snijega. Takozvane prtine. Za djecu je mimoilaženje na trotoaru ponekad zahtijevalo i sjedanje u snijeg. Reportaže koje danas govore o životu u snježnim predjelima po svijetu, krajem 1960-ih su komotno mogle biti snimane i u Tešnju. Bio si malen i nisi znao za probleme odraslih u vezi snijega. Djelovalo ti je da snijeg prekriva cijeli svijet.

Kroz prozor stana u ulici Braće Pobrić, posmatrao si promet po snježnoj cesti. Najviše je bilo pješaka. Ulica je uvijek vrila od ljudi. Posebno pazarnim danima. Snijeg na cesti je bio bijel i dobro utaban. Čak i ugažen je bio desetak centimetara debeo. Glavno prevozno sredstvo su bile saonice ili konjska zaprega. Ulicom je povremeno znao proći veliki crni putnički mercedes općine Tešanj, sa vozačem Fikretom Ruštićem. Osim tog auta pamtiš i crnu volgu, vlasništvo Narodnog univerziteta Tešanj. Volgu je često vozio Ćazim Navrboc, vozač i biletar NU. Nailazak tih auta cestom, momentalno je prekidao svaku aktivnost. Okretao si se, i sa strahopoštovanjem gledao ta velika i snažna auta. Znao je proći i kamion Praga, vlasništvo limarske radionice, zametka buduće “Pobjede”. Limarija je bila smještena pored rijeke, odmah ispod tvoje zgrade. Često je nailazila i plava milicijska Zastava 750 (fićo), u kojoj su važno prolazili krupni milicajci.

Imao si sreću da je parking za saonice i konjske zaprege bio upravo do tvoje zgrade. Pružao se između zgrade i Musale. Saonice su pristizale još od ranog jutra. Neke su imale jednog, a neke dva upregnuta konja. Tvoja soba je bila samo par metara od ceste. Znao si da je pazarni dan kad ujutro bez prestanka čuješ zvuk konjskih zvončića – praporaca. Volio si utorak i petak. Čim prije si oblačio svoj kratki žuti kaputić, navlačio crne čizme gumenjače i žurno izlazio iz stana. Parking je već bio uveliko pun.

U dnu parkinga, do same rijeke, nalazila se i veterinarska stanica. Tu si ponekad kriomice znao posmatrati “štrojenje” mladih konja. To se činilo, jer je njihovo ponašanje počelo smetati vlasniku, a nisu ih željeli koristiti za rasplod. Sve se odvijalo na dvorištu veterinarske stanice, okrenutom prema rijeci. Pored konja, često su “štrojili” i volove. Ostatke od tih operacija, veterinari Ivan Vincar i Sabrija Džaferagić su bacali direktno u rijeku. Bacali su takođe i jednokratne plastične šprice. Čim to uočite, žurno ste razgrtali životinjski otpad u rijeci, i vadili te šprice. Odlično su vam služile, da ljeti jedni druge špricate vodom. U rijeci ste nailazili i na odbačene staklene šprice, sa metalnom iglom. Vrhovi su im bili opasni i bile su nepraktične za nošenje po džepovima dječijih hlačica.

Na kolskom parkingu si uvijek imao istu šemu. Išao si lagano od jednih do drugih saonica, i razgledao ih. Kočijaši su te već upamtili, pa nisu ni obraćali pažnju na tebe. Sa njima su ponekad dolazile i njihove žene, sa šarenim maramama na glavama i gomilom odjeće na sebi.
Najviše je bilo jednostavnih saonica. One su imale dva velika, grubo otesana saonika, između njih rudu i niski ravni pod, od pokovanih dasaka. Poneke saonice su bile sa visokim stranicama od dasaka. Podsjećale su na male željezničke vagone. Očito su bile namijenjene za utovar veće količine robe. Neke su bile obojene i prekrivene šarenim tkaninama.

Konji su bili ispregnuti, i onako umorni i zapuhani, stajali ovlaš vezani pored saonica. Bjeličasta para im je izbijala na široke nosnice. Povremeno su rzali i otresali glavom. Valjda pod dojmom napornog puta, koji su upravo prešli. Na očima su sa strane obavezno imali kožne naočnjake. Sa njima su mogli gledati samo naprijed. Uz njih su bile okačene torbe zobenice, u koje su konji povremeno gurali glavu, zahvatajući zob. Upamtio si živopisne šare i vesele boje tih torbi zobenica. Žvakali su zob širokim pokretima usta, sa strane na stranu. Povremeno pri tome pokazujući bijele ili žute velike zube. Kasnije si saznao da kod konja zubi tokom godina požute. Nisi se bojao njihovog kratkotrajnog njištanja, ili povremenog udaranja kopitima po zaleđenoj zemlji. Kočijaši su te, još kao sasvim malenog, upozorili da se konjima mora prilaziti sprijeda, da te vide. Tako si i činio. Čim bi te konj čuo, okrenuo bi uši u tvom smjeru. Onda bi te pogledao svojim smeđim očima sa visine, i ostajao ravnodušan. Ponekad si se ispružao na prste nogu, u visinu, da ga pokušaš dodirnuti po grivi ili vratu.

Često si se pitao je li konju hladno. Oznojeni od puta, po zimskoj hladnoći, preko mokrih leđa su imali prebačenu samo pohabanu deku ili ponjavu. Samo rijetki su na sebi imali dobar pokrivač. Znali su povremeno zadrhtati, poput ljudi. Vjerovao si da im je hladno.
Slušajući razgovore kočijaša, čuo si da se stalno ponavljaju iste riječi. Horma, kajase, ular, oglav i dizgin. Razumio si da pričaju o dijelovima konjske opreme. Tebe je najviše privlačio bič od kože. Ponekad si se usudio upitati da pridržiš bič. Pokušavao si pucnuti bičem, onako kako to kočijaši rade. Nikad nisi uspio. Kasnije si shvatio da najljepši zvuk zahtijeva, kratak i odsječan udarac bičem, a ne dugo mahanje štapom, kako si ti pokušavao.

Saonice su ujutro bile prazne, a tokom dana su se punile. Obično bi neko ostajao pored više njih, da pripazi ono što je već donešeno. Kočijaši su na sebi donosili vreće od 25 kg brašna nule, vreće soli, vreće šećera, petolitarske kante gaza za lampe, kese makarona ili flaše jestivog ulja. Ulje se nije puno kupovalo, jer su svi držali krave i imali vlastiti puter i maslo. Ni u tvojoj kući se nije trošilo mnogo ulja. Najviše se koristilo takozvano biljno maslo, ili biljni mrs, iz kantica u trgovini. Upamtio si da je na kantici biljnog mrsa bila slika džamije. Kao preporuka za one koji nisu dobro upamtili šta trebaju kupiti. Samo su se trebali sjetiti džamije. A ta slika je istovremeno bila i jasna potvrda o porijeklu biljnog mrsa.

Porodice su bile mnogobrojne. Za skoro svakom sofrom je bilo sedam – osam glava. Takvoj porodici je mjesečno trebalo barem tri vreće brašna. Gaz za kućne lampe i fenjere je bio skup. Zbog toga se takvo osvjetljenje koristilo što kraće. U zimskim noćima se na spavanje išlo što prije. Tako se štedilo dvostruko, i na grijanju i na rasvjeti. A opet ustajalo se što ranije, da se stignu obaviti silni poslovi u polju, i oko kuće. Bilo je potrebno puno ruku, jer je mehanizacija bila oskudna.

Ponekad se na saonicama moglo vidjeti i nekoliko velikih vrućih hljebova, zamotanih u žuti papir, otkinut od vreće sa brašnom. Vlasnici saonica su uz glasni smijeh, jedni drugim obrazlagali, da se nekad mora okusiti i kupovni hljeb.

Osim izgleda saonica i konja, pamtiš i zvučnu podlogu. Polazak saonica kućama uvijek je pratio zvonki zvuk konjskih praporaca, razdragano rzanje konja i škripa drvenih saonika po snijegu. Podučeni iskustvom, konji su osjećali da se vraćaju u toplinu i sigurnost svoje štale. Uzvici kočijaša su bili u nijansu isti. Samo su se imena konja razlikovala. Cvitan, Doro, Đogat, Čilaš, Putko, Bêbâ, Zekan ili Kulaš. Uz odsječne uzvike “hâjde” ili “hîstā”, i obavezno pucketanje biča, lagano su pokretali sad već prepune saonice. Kočijaši su, blago pognuti naprijed i glava uvučenih u ramena, sjedili na vrhu saonica. Na nogama su obično nosili gumene opanke, dobro pritegnute preko bijelih priglavaka. Ali i ogromne gumene crne čizme. Na sebi su imali široke sive gunjeve ili prsluke. A na glavama okrugle šubare sa spuštenim štitnicima za uši, kape francuzice, a poneki i plitke šešire.

Obavezna je bila i uvijek zadimljena cigareta u uglu usana. U mislima su već bili odsutni, i na putu. Razmišljali su kako će se tako natovareni popeti kroz snijeg uz Karamutove, Hrvatinoviće, ili Numeru.
Popodne su na ugaženom snježnom parkingu ostajale velike žute lokve konjske mokraće, koju ste vi djeca zvali konjsko pivo. Ostajali su i rasuta slama i sijeno, kao i čitave gomile konjskog izmeta. Prava zimska gozba za vrapce i vrane, ali i kokoši. Koji su, često jedni pored drugih, prebirali konjski izmet, tražeći neprobavljena zrna žitarica.

Nema više ni parkinga, a ni saonica. Ne čuje se ujutro veseli zvuk bronzanih praporaca. I oni divni konji su postali prava rijetkost. Čak i snijeg rijetko navraća, da svojom bjelinom čovjeku i prirodi donese privid mira i nevinosti.