TESANJ.NET stranica grada
Zaglavljeni u (ne)pouzdanim vremenskim prognozama
i pouzdanim izbjegavanjem odgovornosti.
Kada su posljednjih godina zime bile blage a vremenske prognoze nepouzdane, ljudi se naviknu na nepouzdanost prognoza i opuste se. A onda dođe do danima najavljivane prognoze, pouzdane: velike snježne padavine, vjerovatnoća 100%, trajanje do tri dana. Ipak, život je tekao uobičajeno. No nakon zore 23. decembra, gotovo tačno u sat kako je najavljeno, krenula je snažna prelijepa bjelina pokrivati zemlju i ubrzan rast snježnog pokrivača. Za samo nekoliko sati je bilo jasno da se radi o vanrednim padavinama (da je kiša, bila bi poplava, elementarna nepogoda) i da redovne mjere (ugovori o zimskom održavanju puteva) ne mogu ni blizu odgovoriti nastaloj situaciji.
Prvi dan, nesnalaženje u velikom broju općina. Ono što se moglo pročitati, uglavnom su to bile personalne reakcije i objašnjenja sa pozicija općinskih načelnika/načelnica. Briga je u nekoj mjeri pokazana, odgovornost za loše stanje prebacivana na drugoga (izvođače radova, prethodnike, saradnike u javnim preduzećima), a osobno prisustvo u javnosti je bilo više u funkciji odbrane sopstvenog rejtinga u širokim narodnim masama nego demonstracija timske akcije, poduzetih mjera, monitoringa, korektivnih mjera i odgovornosti unutar raspoloživih resursa. Ove konstatacije su proizašle na temelju javnih informacija za četiri općine. Istina, jedna od ove četiri općine je imala sjednicu kriznog štaba i poduzela ad hoc mjere koje je mogla poduzeti (iako nije proglasila elementranu nepogodu). U toj općini je načelnik u prvom mandatu, čestit i mlad, nije prebacivao odgovornost ni na koga nego je radio kako i koliko je znao i mogao, a četvrti dan se zahvalio saradnicima, izvođačima radova, drugim subjektima i građanima.
Ono što su konstatovali ozbiljni menadžeri, koji se bave biznisom i vode uspješne kompanije, može se smjestiti u sljedeće: nedostatak agilnog i kriznog menadžmenta u javnim poslovima. Uz to bih dodao, nedostatak pravovremenog ulaganja u razvoj jedne društvene funkcije koja je zakonom institucionalizirana, ali njena efektivnost je na skromnom nivou jer su u nju nije ulagalo. Radi se o civilnoj zaštiti, koja postoji na nivou entiteta, kantona i općina. U općinama je ona najčešće zajedno sa protivvatrogasnom jedinicom. I dok su protivvatrogasne jedinice, iako nedovoljno kapacitirane, ipak osposobljavane sa potrebnim resursima i djeluju kada je to potrebno, u isto vrijeme civilna zaštita je ostala prilično nerazvijena.
Ovo je bila vanredna krizna situacija. A krizni štabovi kao da nisu ni postojali (čiji komandanti su po funkciji općinski načelnici, a načelnici ktiznih štabova pomoćnici načelnika za civilnu zaštitu i PVJ, i najčešće obuhvata ključne saradnike općinskog načelnika te javnih preduzeća i ustanova). Ali ne samo to, Krizni štabovi imaju na raspolaganju mnogo veće resurse sa područja cijele općine koje mogu angažovati ad hoc u takvoj situaciji (što se vidi iz odluke o proglašenju vanrednog stanja zbog snježnih padavina Općine Grdačac). Zakon obavezuje i građane da se priključe, ali je mnogo efektivnije kada ih neko organizovano pozove i uključi.
Naravno, sve to treba pravovremeno imati ažurirano, usklađeno, u interakciji sa svim subjektima. Treba raditi puno i biti spreman kada zatreba. To je performansa koju javne funkcije osiguravaju kroz javna ovlaštenja putem planiranja, budžetiranja, izvršavanja (isporuke rezultata), monitoringa i timskog djelovanja. Pojedinci sa javnim ovlaštenjima na pozicijama općinskih načelnika (i drugim javnim pozicijama) treba da puno rade na osposobljavanju javnih funkcija, a ne da budu puno prisutni u javnosti i objašnjavaju (bilo kao portparoli svega i svačega, bilo kao prebacivanje krivnje na druge, bilo kao izraz najboljih osobnih želja).
Neko nije mogao doći do zdravstvene ustanove a morao je, neko nije mogao doći na posao a trebao je (kupci trebaju dobiti ono što očekuju jer i njihovi kupci na to čekaju,…), mala djeca su otišla u školu a učitelji(ce) nisu znali da im kažu moraju li doći i sutra. Malo ko je stavio lance na svoj automobil a kreno je na neočišćenju cestu po velikom nevremenu. O nestanku električne energije a onda i vode, mobilnih mreža treba poseban tekst. Nabrajati dalje je beskorisno jer ono što je bilo – ne može se promijeniti. Još manje je korisno sada govoriti kako je trebalo pokazati više strpljenja od strane građana. Kriviti nekoga neće promijeniti ono što je bilo. Prava korist je nešto iz ovoga naučiti. Prvi korak je priznati sebi da nismo uradili najviše što smo mogli! Drugi korak je utvrditi šta je sve moguće uraditi u sličnoj situaciji i kako biti sposobniji kada se ta situacija pojavi. Treći korak je istrajno raditi na tome i tražiti odgovornost. Pa ako uradimo sve što možemo, a do tada smo uradili sve što možemo da možemo više, onda ćemo se sa više strpljenja i poštovanja susresti sa posljedicama kakve god one bile.
