Zona odgovornosti

“Odgovorni smo za ono što radimo, ali i za ono što ne radimo.”
Voltaire

Da li firma postoji zbog radnika ili radnici zbog firme? Da li firma postoji zbog kupaca ili kupci zbog firme? Da li firma postoji zbog dobiti ili dobit zbog firme? Ova pitanja su stalno prisutna iako se otvoreno ne postavljaju baš često. Obzirom da se pitanja rijetko postavljaju onda nema ni razgovora o tome među članovima užeg i šireg rukovodstva. Nije malan broj onih koji smatraju da je nepotrebno postavljati ova pitanja jer sve se podrazumijeva. A ako se djeluje u skladu sa tim mišljenjem, onda stvarnost koja se kreira postaje praksa s kojom su neki zadovoljni a drugi nisu. To vodi posljedicama gdje se nezadovoljni kupci okreću drugim dobavljačima, nezadovoljni uposleni drugim poslodavcima, a onda nema ni dobiti, ni održivosti. Posljedice se mogu manifestovati i tako da se od nekih kupcima svjesno ne primaju nove narudžbe, da se nekim uposlenicima zahvali, ali da postoji dobit i održivost.

Mnogo je međusobno ovisnih internih kombinacija. Eksterni uticaj konkurentnosti je jedan od ključnih faktora otvorenog tržišta. Što je uticaj konkurentnosti veći, to unutrašnji odnosi trebaju biti jasniji, performanse isporuka i zadovoljstvo kupaca veće, osposobljenost uposlenih i njihovo zadovoljstvo veće, efikasnost veća a procesni gubici manji. Rukovodstvo ima pune ruke posla unutar svoje zone odgovornosti. Firma, radnici i kupci pomenuti na početku teksta se odnose i na javne institucije i firme, radnike i korisnike usluga. Naravno, tu su i javne vlasti koje propisima, efikasnom uslugom i monitoringom (inspekcijom) osiguravaju fer “pravila igre” za sve sudionike s ciljem da se društvo u cjelini kreće ka većem stepenu uravnoteženog i održivog rasta, većoj sinergiji, većem stepenu obrazovanja, reda i pravde, a manje nepotrebnog gubitka energije na unutrašnje odnose. Javne vlasti su odgovorne za kvalitet funkcionisanja javnih institucija i javnih preduzeća. One su odgovorne i da ne dolazi do međusobne konkurentnosti između društvenih segmenata, niti do eksploatacije a niti do birokratizacije.

No kada rukovodstva imaju pune ruke posla izvan sopstvene organizaciije, izvan sopstvene zone odgovornosti, onda ona ne rade primarno svoj posao a ono što rade – rade zbog nekih drugih motiva. I onda se postavlja pitanje da li firma postoji zbog vlasnika i direktora, ili vlasnik i direktor zbog firme? Ili, da li predsjednici, ministri, načelnici, direktori postoje zbog javnih institucija i javnih službi ili javne institucije i javne službe postoje zbog njih? I to, neizgled banalno pitanje, ako se prepusti kreiranju praksi bez otvorene fer diskusije onda nastaje praksa koja i ne samo da ne daje odgovor na postavljena pitanja, nego ih čini irelevantnim, a prakse (ma kakve bile) postaju optravdanje onima koji ih kreiraju.

Treba istaći i to da se borba protiv konkurencije na tržištu privatnog kapitala odvija isto tako različitim sredstvima, dozvoljenim i nedozvoljenim, rijetko potpuno etičkim. Ali rijetko, veoma rijetko se događa da ta borba da prelazi u otvoreni napad na konkurenciju. U javnim poslovima, borba protiv konkurencije se primarno vodi otvorenim napadima i personalnom diskreditacijom a ne jačanjem institucionalne odgovornosti unutar koje ne bi smjela ni postojati konkurencija. Stoga su postojeće pakse veoma upitne!?