Empatija u razlikama

Ako nije omekšan suosjećanjem i empatijom,
razum može odvesti ljude u moralnu provaliju.
Karen Armstrong

Riječ empatija dolazi iz starogrčkog jezika, od riječi patos ili osjećanje, strast i znači doslovno uživljavanje (kako piše jedna enciklopedija). Empatija se definiše kao sposobnost razumijevanja emocija drugih ljudi i primjerenog reagovanja na te emocije. Imati empatiju prema nekom znači da se možemo “staviti u njegove cipele”, odnosno da možemo zamisliti kako bismo se mi osjećali da smo u istoj situaciji.

Živimo u okolnostima sa očiglednim nedostatkom empatije u svakodnevnim međusobnim odnosima. Mnogo je onih koji stavljaju sopstveno iskustvo (i znanje) kao mjeru istine prema svima drugima. Nimalo se ne ustručavaju da to demonstriraju svakodnevno. Nema razumijevanja u pogledu različitih iskustava (i znanja), niti spoznaje očekivanja ljudi da im se to prizna. Iz osobnog iskustva mogu kazati da je moja mjera istine u odnosu prema drugima, dok sam imao 20 ili 30 godina, bila značajno drugačija nego što je to danas. To nije primarno zavisilo od stečenih znanja tokom formalnog obrazovanja koliko od različitog životnog iskustva. Kao što Shanon L. Alder kaže: Osjećaji su nešto što imaš; ne nešto što jesi, tako je i formalno znanje nešto što imaš a ne nešto što jesi. Ono što čovjek jeste je mnogo više njegovo iskustvo nego ono što je htio da bude. Znanje samo po sebi je dragocjeno ali znanje oplemenjeno različitim životnim iskustvom je neprocjenjivo. Znanje iz knjiga se može i treba iskoristiti ali iskustveno znanje se ne može potpuno vratiti u knjige, samo malo toga.

A iskustvo (osjećaj, doživljaj, znanje) nastaje u odnosu sa drugima, u odnosu prema Bogu, prema porodici, komšiluku, zajednici, kolegama, društvu, prema prirodi i živim bićima u prirodi. Kada je mišljenje površno i sebično onda je situacija problem. Ako postoji balans u mišljenju onda situacija postaje izazov. No ako je mišljenje sveohuvatno i nepristrasno onda situacija postaje mogućnost, prilika za nova pozitivna iskustva, red u odnosima i više međusobne empatije ali i sinergije u djelovanju. Ako čovjek misli da ne pravi greške, onda je to pogrešno. Ako čovjek ne uči iz grešaka, onda je to stvarno pogrešno. A ako čovjek ne može prihvatiti sopstvene greške, onda je to potpuno pogrešno. Normalno je da svaki loš trenutak donosi bol. Ali svaka bol donosi lekciju. A svaka lekcija mijenja čovjeka.

Dugi period mi je bilo teško prihvatiti kako neke osobe nisu pokazivale da shvataju ono što je meni izgledalo očigledno. Čak sam mislio kako sam potpuno u pravu i to mi je davalo za pravo da se još više čudim. Ali sam vremenom shvatio da je moje čuđenje bilo potpuno beskorisno, a to što sam mislio da imam pravo (moguće da sam stvarno i imao) ne mijenja samo po sebi ništa. Osobna slobodna volja je nešto što čovjek čovjeku ne može uskratiti. U toj slobodnoj volji leži i pitanje osobne odgovornosti. Stoga treba da postoji jasna distinkcija između onoga kakav je ko osobno (nije za to odgovoran drugoj osobi, niti je druga osoba odgovorna za njega) i onoga kako se neko ponaša (govori i djeluje) u zajedničkim poslovima, u organizaciji. Tada postoji zajednički cilj (jer ako nema zajedničkog cilja nema ni usklađenog pojedinačnog djelovanja ka zajedničkom cilju). Zato postoji zakoni jednaki za sve i razna pravila (formalna i neformalna) u raznim organizacionim oblicima.

Čak i kada postoje zajednički ciljevi ako ne postoji nepristrasno i odgovorno vodstvo, devijacije će dominirati i usporavati putovanje ka zajedničkom cilju. Sarađivao sam sa istim osobama, u različitim političkim strankama, kako govore i zalažu se za jedne principe kada su u opoziciji a sasvim druge kada su u poziciji. Ili iste osobe u različitim političkim strankama. Ili iste osobe u istoj stranci, ali u različitim situacijama i različitim pozicijama. Nije postojala dosljednost (koju sam ja vidio kao pitanje vrijednosti i integriteta), ali su neke osobe “bez po muke” samouvjereno nastupale kao da prije toga nisu bili i kao da će poslije toga sve biti idealno. Onda sam “stavio sebe u njihove cipele” i shvatio da je njihov pogled na te situacije, na način na koji oni to vide drugačiji, ali to ne znači da su to oni. Izvan toga, u nekim pitanjima se još uvijek slažemo. Tako sam mogao zadržati empatiju prema tim ljudima, iako se nisam slagao. I prestao sam misliti o tome šta su njihovi osobni motivi za takav pristup, šta ih motiviše, šta je njihov osobni cilj i interes na tom zajedničkom putovanju.

Stoga je moja iskustvena poruka da se ne gubi empatija prema drugima. Kada se izgubi empatija, gubi se odnos – međuljudski odnos. A kada se izgube međuljudski odnosi – kako je moguće uopće nešto dugoročno ozbiljno graditi i imati više reda u društvenim odnosima.