Pouzdanost

“Izvršite ono što ste obećali.
Jer dana riječ povlači odgovornost.”
Kur'an, Isra,34

Ključni faktor uspjeha liderstva je izgradnja sopstevne reputacije pouzdanosti kao lidera. Pouzdan je neko ko zaslužuje povjerenje, na koga se može osloniti, kome se vjeruje da će učiniti ili pružiti ono što je potrebno i ispravno u okviru raspoloživih resursa. Posljednji Božiji poslanik je imao nadimak u okruženju u kome je živio i prije poslanstva, Al-Amin (Povjerljivi). Očekivanja ljudi i definicija pouzdanosti za vođe, lidere su veoma široke. U istraživanju provedenom u 27 različitih zemalja, gdje su postavljanja ista pitanja, ispitanici su u svim zemljama stavili važnost povjerenja u lidera na prvo mjesto. Potrebno je mnogo da se to povjerenje stekne.

Mnogi rukovodioci očekuju da im se neupitno vjeruje zbog pozicije na kojoj se nalaze. Oni podrazumijevaju da će raditi ispravno ono što je potrebno, i to se ne treba propitivati. Takav pristup nema nikakve veze sa dobrim praksama liderstva. To je osobna interpretacija ili ugledanje na loše prakse. Povjerenje se zaslužuje u kontinuitetu glasnim izražavanjem sopstvenih vrijednosti (organizacijskih, zajedničkih) i provjeravanjem djelovanja u skladu s tim. To prati dostojanstven odnos prema drugima (ne nadmoćan, nadmen i arogantan a niti povladavajući, sebičan i pristrasan) i njihovom radu. Zaštita povjerenja u slučaju ranjivosti ne smije biti zloupotrebljena. Njegovati osjećaj zajedništva u cijeloj organizaciji je nezaobilazno. Posebno je to važno u periodima neizvjesnosti, kriza – ključno je svaki dan zaslužiti i zadržati povjerenje drugih. Biti ono što se kaže. Iznijeću nekoliko primjera iz sopstvenog iskustva.

Prvi primjer, u periodu uspostave novih struktura vlasti (Vašingtonski sporazum – 1994. godine, Federacija BiH, općinska vijeća i općinski načelnici umjesto dotadašnjih skupština općina i izvršnih odbora) došlo je i do uspostavljanja novih praksi. Tako je bila i pozicija šefa kabineta općinskog načelnika. Bio sam na poziciji općinskog načelnika a saradnik na poziciji šefa kabineta je bio Rušto Mahmutefendić, izuzetna osoba sa izraženom empatijom prema ljudima i vrstan pravnik (poslije toga je bio i n poziciji ministra unutrašnjih poslova u Vladi ZDK). Jednog dana je ušao u kancelariju i kazao: Samo da Vas informišem kratko. Bila je kod mene stranka (ime osobe neću pominjati) i u svojim papirima koje je ostavila našao sam i 500,00 KM. Samo sam Vas htio zamoliti da mu (toj stranci) ne zamjerite jer on vjerovatno misli da se tako rješavaju stvari. Ja sam njega već pozvao da dođe sutra i ja ću to njemu na najljepši način objasniti i vratiti. Naravno, možda nije svaka riječ baš tako izgovorena, ali to je bio puni smisao. Na to sam mu samo rekao: hvala na info, uradi tako kako si planirao.

Drugi primjer, bio sam na istoj poziciji a zamjenik je bio Izudin Ahmetlić, danas jedan od najvećih bh privrednika. Jednog dana je nakon obavljenih drugih jutarnjih poslova, Izudin krenuo na jedan sastanak u Zenicu, ali je u Rosuljama imao saobraćajni udes u blizini jedne benzinske pumpe. Prvo što je uradio, iskoristio je telefon na toj pumpi i nazvao me te rekao: “Samo da ti se javim, da ne brineš. Imao sam saobraćajni udes, dobro sam.” To su vrijednosti, one dolaze uvijek prvo, sve ostalo dolazi kasnije. I mi smo te vrijednosti živjeli, drugi su znali šta se prvo očekuje.

No ljudski je razumljivo da niko nije dosljedan cijelo vrijeme. Ali pokazivanje poniznosti i odgovornosti za uticaj tih trenutaka može povećati povjerenje jer ljudi vide da ste dovoljno ponizni da preuzmete odgovornost kada se vaše riječi i djela ne slažu. Jedan takav primjer se dogodio u istom periodu, no neću ga opisivati ovdje jer bi uzeo više prostora. Napravio sam nešto tokom razgovora sa strankom što nije bilo u skladu sa našim općim pristupom, pozvao stranku naredni dan u kabinet općinskog načelnika i neposredno se izvinio za takav moj postupak. Nakon toga se i stranka odmah izvinula meni za svoj odnos. Doživio sam slično priznanje i od jednog tešanjskog privrednika, došao je naredni dan de se izvine. Sjećam se jedne posjete od strane ratnog vojnog invalida, Bahrudin Brka. Kao javni funkcioner uvijek očekujete da neko ko dođe ima neki problem koji treba rješavati. Međutim Bahrudin nije ni sjeo nego je stojeći rekao (naslonjen na štaku jednoj ruci): ja sam došao samo da Vam kažem da bi trebali malo odmoriti. Kancelarija načelnika je na drugom spratu, stepenice vode do nje, ali njemu nije bilo teško. To su neprocjenjive vrijednosti koje čovjeka tjeraju na samokorekciju, na samopopravljanje, na izgradnju odnosa sa drugima a ne na osjećaj nepogrešivosti, superiornost i zabludu.