TESANJ.NET stranica grada
Čujete li glasove žrtava?
One vape sa pravdom…
Kenneth Scott
Knjiga „Na strani čovječnosti“, autorice Ajše Hafizović – Hadžimešić, povodom 30 godina od genocida u Srebrenici je predstavljena 1. jula ove godine u Tešnju. O knjizi je činjenično, hrabro i nadahnuto govorila sama Ajša (koja je kao novinarka lista „Preporod“, ali prije svega kao osoba, požrtvovano pratila majke Srebrenice tokom godina suđenja u Hagu). O neposrednim događajima, u tim danima u Srebrenici, govorila je preživjela majka Srebrenice Ramiza Gurdić, kojoj je u tim danima ubijen muž, dva sina i 32 članova bliže familije. Govorila je tiho i smireno, gotovo nestvarno o strašnoj stvarnosti koju je preživjela, kao da u njoj nema više ničega osim tuge, istine i samog života s kojim se svakodnevno nosi. Na str. 14 ove knjige, pune autentičnih izjava neposrednih sudionika od osnivanja Suda u Hagu do njegove posljednje presude, nalazi se i intervju sa posljednjim predsjednikom Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove, sudijom Carmel Agius, u kome između ostalog piše:
„Prva poruka je onima koji misle da će profitirati negiranjem i relativiziranjem genocida, druga poruka je za žrtve i porodice žrtava i stanovništvo ove zemlje, i treća poruka je za lidere ove uvažene zemlje.
Ja ću krenuti od onih koji genocid negiraju ili relativiziraju. Izvrtanje historije ili poricanje predstavlja namjeran napad na istinu. Razumijevanje prošlosti je ključno za shvatanje društva i postizanje zajedničkih ciljeva. Genocid u Srebrenici ne može se porediti sa bilo kojim drugim zločinom prije njega. Dokumentovan je u cijelom nizu presuda, na više međunarodnih sudova, uključujući i naučno potkrijepljene i najmanje detalje tog zločina. Revizionisti, vi koji negirate, nikada nećete uspjeti u naporima da sakrijete pravu prirodu genocida. Vaša djeca, vaši unuci će jednog dana shvatiti da istina dešavanja na ovim prostorima ne leži na mjestima gdje je izvrtana, gdje je ova istina izvrtana, već tamo gdje je dostupna. Oni će otkriti istinu, pravu istinu, i pitaće se šta ste to još od njih krili.
Što se tiče žrtava iz jula ’95, to je moja druga poruka – meni je žao što oni koji negiraju i relativiziraju i dalje slamaju srca preživjelih. Historija, vrijeme i međunarodna zajednica su na vašoj strani. Zakopajte mržnju koja vas povremeno obuzima i dajte doprinos miru i budućnosti.
I treća poruka za domaće lidere – pred vama je mnogo problema u vođenju zemlje i mnogo vapaja za istinom. Teško je postići ravnotežu kad su sjećanja tako svježa. Osiguravanjem pravde to se može postići. Bez pravde nema mira, bez pravde nema budućnosti za BiH. Vi morate osigurati prosperitet svojim narodima i BiH.”
Kada su djeca i starci, žene i muškarci stjerani u Potočare, u bazu UN-a, od strane vojske pod komandom komandanta Ratka Mladića (presuđenog ratnog zločinca), mnogi nisu znali šta se dešava. Ratko Mladić je izgovorio u mikrofon pred kamerama, pobjedonosno nad golorukim narodom, kako su „oslobodili“ Srebrenicu od Turaka. Zatim se dogodio genocid, ljudi koji nisu imali oružje, zarobljenici, civili bivaju nemilosrdno ubijani. Onda bivaju pokopani u zajedničke grobnice, pa njihova tijela bivaju premještana na različita mjesta u manje grobnice kako bi se trajni tragovi genocida prikrili, pa iz tih grobnica u neke treće… Nakon godina traganja pronađene su mnoge grobnice, jedna za drugom… godinama se kosti nevino ubijenih iskopavaju. Kosti se godinama sakupljaju. Kosti jedne osobe pronađu se u više grobnica. DNK analiza je potvrdila da se ne radi o Turcima, nego o Srebreničanima, o stanovnicima Bosne i Hercegovine, o Bošnjacima.
Srebrenica, stravični simbol stradanja i smrti. Istovremeno i stravična istrajnost negiranja stradanja i genocida. I dokaz nezrelosti da se istina na pravi način brani. Da se istina brani zajednički istinom. Jer ne radi se samo o tome da rukovodstva nekih stranaka pokažu spremnost da izađu zajedno na izbore u Srebrenici (neki ni to nisu u stanju), nego da istrajno zajednički rade na istom cilju. Ne radi se o tome da se na tom putovanju međusobno nadmeću u optužbama, podmeću i bore za osobne ambicije. Ne radi se o tome da su im stranke na prvom mjestu, nego da im je država na prvom mjestu. Ne radi se o tome da ista osoba ima što više mandata, nego da se svako ko bude u prilici žrtvuje kako bi država pokazala veću sposobnost opstanka, veći nivo sigurnosti i pravde a manje diskriminacije i samovolje.
Sjećanje na Srebrenicu je potrebno ali nije dovoljno. Sjećanje na početke 90-tih godina prošlog stoljeća je potrebno, ali to više mnogo ne znači. Zlo je tako vidljivo svakoga dana. Ono nije prikriveno kao nekada prije rata (Karađorđevo). Tako da je potrebno intenzivno osposobljavanje da se zlo zaustavi a ne da ga se samo sjeća. Pamćenje, samo po sebi koliko god bilo potrebno, neće spriječiti novo zlo. Neće ga spriječiti ni dobrota, koliko god neko htio biti samo dobar. Zlo se ne zaustavlja protestima, nego pravednom snagom sile. Tek tada dobrota i traganje za pravdom ima smisla i nalazi svoju svrhu.
