Uzaludne strasti

Osveta je uvijek posljedica slabosti duše
koja ne može da podnese nepravdu.
François de La Rochefoucauld

Različite osobe svakodnevno rade zajedno u različitim organizacijama: privrednim kompanijama, javnim institucijama, nevladinim organizacijama, civilnom društvu. Te osobe su kolege. Dok rade zajedno ne slažu se u svemu. Ali dokle god su zajedno trebalo bi da se slažu u pogledu ispunjenja svrhe postojanja toga što rade zajedno, doprinosa zajedničkim ciljevima, utvrđenim zajedničkim vrijednostima. Radeći tako daje se doprinos uspostavi reda u odnosima. Ponekada se to ne dogodi. Ponekada, a kod nekih osoba je to način ponašanja, kolege koje ne slijede gornje principe se podnose dok djeluju zajedno u cilju ostvarenja primarno osobnih ciljeva. Najčešće šute i podnose se dok to smatraju korisnim za osobne karijere. Naravno, uvijek će to objašnjavati kasnije da se radilo o šutnji i trpljenju zbog organizacije. A možda i sebe uvjere u to.

Pa kako je to moguće? Moguće je. Učeni ljudi kazuju da duša ili neki njen sastojak, iako nema naučnog saznanja o njenom dizajnu, ima tri stanja, tri nivoa, tri sloja. Onaj najniži se u općoj komunikaciji prepoznaje kao ego, kao želja, kao strast koja nešto želi ne obazirući se na bilo kakva ograničenja, koja ne priznaje zajednička pravila, koja će beskrajno slijediti svoje želje i ostati kao takva nezasita. Drugi nivo je stanje u kome osoba sama sebe preispituje, kritikuje, usklađuje sa zajedničkim ciljevima, sa zajedničkim pravilima, sa svrhom postojanja. I treći nivo ili stanje je njena smirenost jer ne slijedi svoje želje bez ograničenja, ne slijedi svoje strasti izvan pravila, jer svrha života ima prednost a kolege sa kojima radi imaju svoje pravo o kojima osoba itekako vodi računa.

To bi u svakodnevnim odnosima značilo, ako se kolega sa kolegom ne slaže u nečemu, ili ako vidi da kolega ne poštuje zajednička pravila, ne slijedi zajedničke ciljeve, narušava zajedničke vrijednosti – direktno (pro)govaranje dok se to dešava, a nikako ogovaranje ili naknadno pametovanje. Samo takav govor, u vrijeme kada ono što se kaže još uvijek može uticati na promjenu, na usklađivanje među kolegama, na preispitivanje ima vrijednost. Makar se radilo o nekome ko je direktor, predsjednik, ministar, načelnik,… I takav govor je u kolegijalnom smislu poželjan, a u pogledu organizacijske dobrobiti bi trebao biti obavezan. No, ako se to ipak ne dogodi, ili se rijetko događa, ili se događa na pogrešan način – ostaje pitanje zbog čega?

Ako ne postoji atmosfera za takav govor, ako neko ko je na čelu to ignoriše, dezavuiše, osporava ili čak spriječava raznim metodama – šta ostaje kolegi koji bi inače govorio da je atmosfera drugačija. Ostaje mu da šuti i podnosi, ili se zahvali i napusti taj tim. Ako radi prvo, pitanje je zašto to radi? Zato što mora jer je u nuždi, nema drugog posla (neće imati porodica nikakva primanja), i takva šutnja je razumljiva i opravdana donekle. Ako nije to u pitanju, onda je u pitanju osobna ambicija, čekanje prilike i slijeđenje sopstvenih želja. Od toga organizacija nema koristi. No ako je čak i to u pitanju, i ako kolega koji šuti, podnosi i čeka priliku zbog sopstvene ambicije, a kada dočeka priliku počne istu koristiti da bi se bavila prethodnim odnosima – od toga organizacija ne da nema koristi, nego ima štetu. Ako pri tome i ne gradi drugačiju atmosferu, atmosferu koja će afirmisati drugačije prijedloge, mišljenja, kritičke osvrte i naučene lekcije, i u kojoj će vodilja biti zajedničke vrijednosti, ciljevi i pravila a ne ego – onda je sve uzalud.