Biti u krivu

Iskreni ljudi ne moraju uvijek biti u pravu,
ali uvijek vode računa o dostojanstvu.

bivši javni funkcioner

Lakše je biti u krivu nego biti u pravu. Mnogo lakše. Lakše je manje znati, nego mnogo znati. Lakše je ne brinuti za zajedničke poslove, nego biti zainteresovan. Baš kao što je lakše s nekim ne razgovarati, nego razgovarati. Nsuprot ovih konstatacija  stoji druga: lakše je, ali nije bolje.

Razgovaram sa prijateljem, bivšim prijateljem, koji se veoma interesovao za zajedničke poslove, za ponašanje rukovodstva, za neku vrstu kritičkog mišljenja. Često me pozivao na kahvu, zbog mog iskustva, pokazivao poštovanje i slaganje s mojim mišljenjem. U jednom razgovoru tada sam mu kazao, pokušavajući objasniti neke pojave: znaš, vjerujem ti da bi ti radio drugačije sa mišljenjem koje sada imaš, ali vjeruj mi, kada budeš u rukovodstvu nećeš više misliti tako kako sada misliš. I, sticajem okolnosti, to se i dogodilo. Moj prijatelj je ušao u rukovodstvo, dobio priliku i izabran. Ali nakon toga je prestao da se interesuje za odgovornost u zajedničkim poslovima, prestao da poziva na kahvu, prestao da pita šta mislim!? I tako, nakon više od godine dana, ponovo smo na kahvi, drugim povodom. Očekujem isto uobičajeno pitanje, ali pitanja više nema. Umjesto pitanja, slušam kako sve štima, kako moj prijatelj ima iskrene i dobre namjere, ali za sada kako je on u rukovodstvu – sve je potaman. Osim jedne stvari.

Nisam bio iznenađen. Podsjetim ga na ono što sam mu rekao prije 3-4 godine. I dodam: iskren nijet i dobre namjere su veoma važne, nezaobilazne, ali to u zajedničkim poslovima  nije dovoljno. Potrebno je i znanje o onome za što se preuzela odgovornost u zajedničkim i javnim poslovima. A biti član rukovodstva nedvosmisleno nosi tu odgovornost. I tu smo već počeli hodati po kaldrmi. Još kada sam naveo jedan primjer, gotovo da se naš razgovor raspao. No, ipak je preživio. Ali sam mogao zaključiti da moj prijatelj sada neupitno vjeruje onima sa kojima sarađuje u rukovodstvu. Ili, manje ugodno za mene, ali logička posljedica prethodnog: sada nije važno šta ja mislim i znam, ili naprosto nisam više interesantan sagovornik.

U istoj sedmici sjedim s drugim prijateljem. On hoće na odmor, nismo se dugo vidjeli, i htio je da se vidimo prije nego ode. Lijepa gesta mog prijatelja. Početak razgovora sasvim opušten, lagan, on priča o svojim aktivnostima i planovima, a ja slušam. Traje to više od pola sata. Onda se uključim kratko. Onda na sto dođe tema o kojoj je lakše ne govoriti, tema zajedničkih poslova. Ja sam stariji od mog prijatelja. Bio sam duže i više uključen u zajedničke poslove, u period i specifičnu temu koja se u razgovoru slučajno pojavila. I sve se raspalo. Raspao se razgovor između nas dvojice. Lakše je bilo da je ostao samo govor, govor do kraja a da razgovor nije ni počeo. Jer razgovor o zajedničkim poslovima treba mnogo više od pukog pojedinačnog mišljenja bez pouzdanih izvora, bez ograničenja, i bez integralne odgovornosti utemeljene na važećim pravilima koji trebaju svi poštovati da bi se red u odnosima održavao i upotpunjavao. Razgovor zahtjeva poznavanje i propisa, i ponašanja raznih sudionika tokom procesa, i integritet. Bez toga se razgovor ili raspada, ili odvija tako da nikom nije stalo, ili za sve je kriv samo neko. Ipak, dobro je. Raspao se samo jedan razgovor, ali ne i odnosi između nas dvojice.