TESANJ.NET stranica grada
💥❗️Danas premijera!❗️💥
Objavljujemo prvu priču iz knjige Zlatne godine 2. ️Izlazak knjige iz štampe očekuje se 1.12. Nove priče iz urbane prošlosti Tešnja uskoro pred vama. I ne zaboravite, čitanje je cool! 📚🍒
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Fejzo “Ruka”
Godina je 1927. Dva čovjeka na fotografiji prave foto uspomenu. Svjesno su stali na velikoj udaljenosti jedan od drugog. Namjera im je bila očita. Pokazati impresivnu širinu korita rijeke na tom mjestu. I zbilja, ostavili su nam izvanredan dokaz o izgledu ulaza u Tešanj. Lokacija fotografije je tačno preko puta Centra za socijalni rad.
Ogromna sila je u prapovijesti formirala Gradinu. Ista sila je stvorila i ogromni kamen na slici. Očito se kamen u Zvečaju, zbog svoje impresivnosti, koristio kao podloga za slikanje. Dimenzije te ogromne stijene na samom ulazu u grad mogu se samo naslutiti. Pružala se ukoso, od podnožja tvrđave sve do ceste, pored rimokatoličke crkve Svetog Petra i Pavla. Pažljiv posmatrač, gledajući između ruba Gradine i ruba kamena, čak može vidjeti i kuću u čaršiji. Od mjesta fotografisanja, do zgrade općine Tešanj, samo je stotinjak koraka. Teško je prepoznati današnji Zvečaj. Ljudi sa fotografije su zasigurno mislili da će ogromna stijena zauvijek stajati na tom mjestu. I da će uspomena na njih trajati vječno. Ali, stijena je ostala samo do ranih 1970-ih, kada je minirana a kamen odvežen. U dnu fotografije vidi se korito rijeke Tešanjke, prepuno naplavljenog kamena. Radi se o omiljenom mjestu tešanjske mladosti za ljetni provod. Bila je to krajnja tačka do koje su čaršijska djeca dolazila u svojim ljetnim aktivnostima. Dolazak u Zvečaj i kupanje ispod stijene, smatrano je najvećom dnevnom avanturom. Došli ste na drugi kraj grada. Uvijek iznova zapanjeni veličinom kamena. Na dohvatu za igru, a opet tako ogroman. I svijet za sebe.
Tokom ljeta, pored stijene u Zvečaju, svakodnevno se okupljalo i do stotinjak mladih i starijih kupača. U odsustvu druge zabave, mladi su cijele dane provodili pored vode. Među njima i hrabri skakači u rijeku. Rijeka je na tom mjestu, čak i ljeti, formirala duboke virove. Imali su par metara dubine. Hrabri skakači su skakali sa dva mjesta. Sa velikog kamena na slici, i sa ruba Gradine, desno od kamena. Posebnu priliku za kupanje dobili su u ljeto 1965. godine. Nezapamćene proljetne bujice udarile su razornom silinom. Otplavile su i odnijele nizvodno, višegodišnje nanose kamena i panjeva iz riječnog tjesnaca u Zvečaju. Riječno korito je tako produbljeno, i postalo atraktivnije nego ikad prije. Zvečaj je zbog dubine vode i širine korita tog ljeta bio omiljeno mjesto za odmor. Ali i za adrenalinske ovisnike. Posmatrači su sa strahom i zebnjom gledali u ondašnje skakače Hakiju Zejnilovića zvanog Mario, Ratka Dolamića zvanog Grbo i Kemu Škapurevića. Za pojedince poput Keme, bilo je i pitanje časti okušati se u skokovima kod kuće. Obzirom da je služio dvogodišnji vojni rok u mornarici, i bio odličan skakač i plivač.
Svi su oni zapamćeni, ali samo jedan od njih ostavio je dubok trag. Skakač u vodu koji nije imao jednu ruku. Čudesni Fejzo Fejzić, zvani “Ruka”, sa Marin Hana. Fejzo je za život zarađivao i povremenim vađenjem kamena. Doživio je nesreću na radu. Kamen mu je pričepio lijevu ruku. Morala je biti amputirana. Amputacija je izvršena visoko. Iznad lakta.
Već samo Fejzino penjanje uz rub Gradine, izazivalo je strepnju i nelagodu kod svih prisutnih. Činjenica da se uz goli kamen, pod veoma oštrim uglom, penje čovjek bez jedne ruke, ušutkala bi sve prisutne. Svi su ga posmatrali u grču i nervozi. Penjući se uz strmu liticu, Fejzo je koristio desnu ruku. Dodatno se odgurujući vrhom batrljka lijeve ruke. Litica je bila nesigurna i zbog urasle mahovine i razgranatih lōza penjačica. Gubitak ravnoteže i pad ukoso, niz petnaestak metara oštrih stijena bio bi fatalan. Obzirom na nedostatak ruke, Fejzo je morao doslovce prionuti uz stijenu, da bi napredovao u visinu. Kao oslonac je koristio i deblje korijenje uraslih lōza. Cilj penjanja bila je mala kamena zaravan. Prirodni usjek u kamenu. Površina zaravni bila je manja od kvadratnog metra. Nakon te zaravni, dalji uspon uz gradinu bio je skoro okomit, i nemoguć za penjanje. Da bi skok bio još teži, nije bilo dovoljno samo skočiti ispod sebe. Skakač se morao dobro odraziti, da bi preskočio nekoliko metara stijene, i doskočio u duboki vir.
Po dolasku na malu zaravan, sve je postajalo još bizarnije. Fejzo bi se uspravio pod kosim uglom, koliko mu je stijena dopuštala. Tada bi sa kamene zaravni jezivo mahao publici batrljkom lijeve ruke, tražeći podršku. U momentu kad bi baš svi zapljeskali, sa mjesta bi se odrazio i bacao u ambis. U samo dva-tri metra širok i dubok vir. Taj groteskni šou uvijek je privlačio mnoštvo gledalaca. Fejzo je dnevno skakao po nekoliko puta. U pauzama skokova, nastavljao je šokirati prisutne. Ponajviše djecu. Zdravom rukom i batrljkom, spretno je vadio ribe iz riječnog žilja i ispod kamenja.
Zatim bi slijedio vrhunac dana. Dodatno zaprepaštenje prisutnih kupača. Već zapanjenu publiku, Fejzo bi prodornim glasom pozivao, da ponovo obrate pažnju na njega. Kada bi privukao pažnju svih prisutnih, tražio je da ga opkole u vodi. Sa svih strana osim prema dubokom viru u dnu gradine. Dokoni kupači su to rado činili. Fizički su mu zaprečavali izlaz iz vode, bilo gdje osim prema viru ispod gradine. Time je Fejzo htio otkloniti svaku sumnju u prevaru. Zatim bi zaronio u smjeru dubokog vira, i na čitavih pet-šest minuta nestajao u vodi.
Posmatrači su vrlo brzo postajali nervozni. Pojedini su izlazili iz rijeke, ne htijući imati ništa sa Fejzinim eventualnim nesretnim davljenjem. Napetost na kupalištu svake sekunde je rasla. Svi prisutni bi prišli obali rijeke, ili iz plićaka gledali u vodu. Pojedini su čak gledali niz rijeku. Misleći da mu voda već nosi tijelo. Kad bi ga skoro svi otpisali, Fejzo bi se pojavio na istom mjestu. Trijumfalno iskačući iz vode. Ponašao se kao da je na ivici gušenja, i da iz sve snage grčevito udiše zrak. Zatim bi se uspravio, teatralno dlanom desne ruke udarajući batrljak lijeve ruke. Tražio je aplauz. I dobijao je veliki aplauz. Kao i zvižduke oduševljenja, povike ushićenja i nevjerice. Ponekad se i udarao po prsima, puštajući neartikulisane krike iz grla. Imitirao je Tarzana, ondašnjeg filmskog junaka iz džungle. Izgledalo je čudesno i neobjašnjivo. Provesti toliko vremena bez zraka. Sa svih strana čuli su se uzvici divljenja i nevjerice. Fejzo je bio junak dana. Tešanjski Tarzan!
Samo nekolicina prisutnih se zgledala između sebe. Oni su znali Fejzinu tajnu. Strašna vodena sila je u proljeće te godine, odnijela i kameni nanos ispod samog dna Gradine. Fejzo je, stalno boraveći u vodi, otkrio da se na tom mjestu otvorila mala šupljina ispod kamena. Šupljina u obliku izvrnutog slova “U”. Između vode i kamena nastao je privremeni zračni džep (kaverna). U njoj je Fejzo mogao disati i do mraka, da je htio.
Fejzino omiljeno mjesto u čaršiji bila je Ulica Ali Paše Hećimovića, pored kamena krajputaša. Preko puta Vilaševića prolaza. Tu je stalno prolazilo mnoštvo ljudi, a on je uvijek tražio publiku za svoje izvedbe. Često je svojom jedinom rukom iz podzide znao i zmiju izvaditi. Kažu da ih nije hvatao, nego da su same dolazile na njegov tajni tihi zvižduk. Fejzo je ljeti često stajao u dnu Vīna, ispred podzide, a na podzidi do njega par zmija. Ponekad je zmije uzimao u ruke, pričao im, i trpao ih u džepove. Djeca koja su to često gledala, izdaleka su ga sa strahom zaobilazila. Misleći valjda da uvijek u džepu nosi živu zmiju. I da bi je mogao baciti na njih. Potpuno nadrealan lik. Kao iz filmova Davida Lyncha ili Luisa Buñuela.
Nažalost, Fejzo je umro veoma mlad. Jednog pijačnog utorka, u svojoj dvadeset četvrtoj godini. Prolaznici su ga u rano prijepodne pronašli mrtvog na cesti. Ispod Vīna, kod Vilaševića prolaza. Upravo pored podzide i njegovog omiljenog kamena krajputaša. Pored njega stajala je načeta lepina. Kupljena netom prije toga u pekari kod Sulje Prnjavorca. Tijelo je ležalo savijeno u grču. Simbolično ili namjerno, umro je odmah do podzide iz koje je vadio zmije. Uzrok smrti ostao je nejasan. Sumnjalo se na epileptični napad. Ili na ujed neke od njegovih prijateljica – zmija.
Fejzo je bio sin Osme i Have. Imao je braću Adema i Hasana. Zbog nemaštine u kući, pored živih roditelja, sva tri dječaka su 1955. godine odvedena u tešanjski Dom za siročad. Nakon samo par godina Dom je raspušten. Fejzu je nakon toga skućila nana Osmana Rote, Hatidža. Napravila mu je mutvak na Marin Hanu. Braća Adem i Hasan su, iz nekog razloga, otišli za Kragujevac, u Srbiju. Tamo im se, po riječima mladog Fejzinog druga Hikmeta, danas ne zna ni za mezar.
Fejzini prijatelji Osman Bešlagić Roto, Hasan Bešlagić, Fikret Galijašević, Šemso Fejzić i Benjamin Preldžić Hikmet, tvrdili su da im je Fejzo povjerio dan svoje smrti. U ponedjeljak im je rekao, da će sutra, u utorak, umrijeti. I tako je i bilo. Je li bio u pitanju predosjećaj smrti, ili nešto drugo, ostaće vječita tajna. Fejzo danas počiva na svom rodnom Marin Hanu. Nišane mu je na mezar postavio prijatelj iz djetinjstva. Zbog skromnosti, prijatelj je izostavio svoje ime na Fejzinim nišanima. Samo je napisao “nišane podiže Hikmet”.
Na mjestu nastanka prastare fotografije iz 1927. godine, skakalo se i poslije Fejze. Zapamćeni su hrabri skakači iz 1970-ih. Omer Ramić Guljar, braća Suljo i Amir Bukvić, Senad Agić Ukov, braća Sabahudin Hadžić Car i Hajrudin Hadžić Skula, Nedžad Braćkan, Šemsudin Mandžukić, braća Nedjeljko Popović Pop i Branko Popović Ćipe, Aljo Denjalić i Suljo Galijašević. Svi su bili prave hrabre laste.
Danas od ogromne stijene u koritu rijeke nema ni traga. Čak je i rub Gradine miniranjem “potkresan”. Tako je uništena i mala kamena zaravan, nekadašnja “skakaonica”. Ali i famozna kaverna u kojoj je Fejzo disao, dok ga je čekala zgranuta publika. Promjene u pejzažu su ogromne. Evidentan dokaz ljudskog uspjeha na ovom prostoru. Na mjestu gigantske stijene, sada se nalazi odlično osvijetljen savremeni ulaz u grad Tešanj. Sa tri trake i dvostranim trotoarom. Korito rijeke Tešanjke je još 1977. godine betonirano. Kameno kupalište u virovima Zvečaja postoji još samo u sjećanjima nekolicine savremenika. Ostala je i ova fotka, da posvjedoči o junacima prohujalih vremena.
U odsustvu Fejzine fotografije, htio si za priču imati barem fotografiju Fejzinog mezara. Misleći da ćeš to lako riješiti, krajem aprila krenuo si detaljno obilaziti groblja, Marin Han, Mešiće i Vukovo. Uprkos silnom polenu iz ranih biljaka u cvatu koji te stalno tjerao na kašalj. Nakon pet-šest sati detaljnog zagledanja stotina nišana, zbog hladnoće si odustao. Bio si tanko obučen, pa te aprilski studeni vjetar zaledio. A dodatno su te zaledili pogledi na nišane brojnih ljudi koje si poznavao. Na kraju si se sjetio upitati kolegu sa studija, Rizu Fejzića iz Enkera. Rizo te uputio na Muju Fejzića iz Crvenog križa. Mujo je odmah riješio problem. Čak ti je poslao i fotografiju mezara. Ipak si do mezara morao sam otići. Fejzin mezar se nalazi na malom groblju na Marin Hanu. Onome kojeg si u potrazi pregledao više puta. Zabuna je nastala, jer si gledao u dio groblja sa Fejzićima, a Fejzo je ukopan na dijelu groblja sa Merdićima. Napravio si vlastitu fotografiju Fejzinog mezara i proučio mu Fatihu. Rahmet mu duši.
